Piše: Akademik, prof. dr. Slavo Kukić
Neistine
Neistina je, prije svega, kako je privatni sektor segregiran – a još veća kako je isključivo on izložen represivnom postupanju države. Pogledajte, uostalom, statistike o broju zaposlenih u privatnim tvrtkama. U pravilu su to brojke koje su na razini polovice onog što je i u stvarnom životu. U kompanijama, pak, s državnim kapitalom, toga nema. Pogledajte, potom, statistike o plaćama – i vidjet ćete da se u privatnom sektoru, i za radnike koji se vode u evidenciji zaposlenih, najčešće plaćaju obveze na primanja koja su zakonom propisana kao minimalna. Ima li toga u tvrtkama s državnim kapitalom? Nema. Pogledajte, na koncu, mogućnosti menadžmenta da donosi odluke koje tvrtkama omogućuju da na tržištu budu konkurentne.
Kod privatnog sektora takve se odluke donose za nekoliko minuta. Tvrtkama, pak, s državnim kapitalom kočnica za to je Zakon o javnim nabavama – a on je, i to gotovo u pravilu, razlog da se izvršenje odluka, koje omogućuju konkurentnost na tržištu, prolongira i godinama, i to zahvaljujući marifetlucima onog istog “segregiranog” privatnog sektora.
Ako, dakle, država ikome “tolerira sve i svašta”, to je u najmanjoj mjeri prozvani “državni sektor gospodarstva”. A puno više od njega je to, što zna i Čovićev potrčko, država sama. Pogledajte, uostalom, tko ne izmiruje zakonom propisane obveze iz plaća prema mirovinskom i zdravstvenom osiguranju. Državni sektor u gospodarstvu? Ni slučajno. Privatni sektor? Relativno često. Država – za javnu upravu, policiju, školstvo zdravstvo, druge službe i u njima zaposlene? Još češće. Ne vjerujete li, provjerite kako stoje stvari u, primjerice, ZHŽ-u, tamo “vedre i oblače” Bevanda i njegovi – i sve će vam biti jasno.
Pustimo, međutim, Čovićeva premijersko-ministarskog potrčka. Jer, ponavljam, u surovoj stvarnosti ove zemlje on je najmanje važan. U ovom trenutku na plećima BiH puno teži je, čak i od odnosa prema državnom i privatnom sektoru, teret nacionalističkog balahanja kojemu je cilj destruiranje i države same.
Prethodnih je dana, uostalom, to do znanja dao i Odbor Vijeća Europe za sprječavanje pranja novca i financiranje terorizma – koji drugim državama preporuči da svoje financijske institucije upozore na pozornost pri transakcijama s osobama i financijskim institucijama iz BiH. Razlog – zaštita od mogućeg pranja novca i financiranja terorizma iz te iste zemlje.
Ne vidim ni jedan signal da se takav odnos svijeta i u skoroj budućnosti promijeni. Dapače, priča se može samo zaoštravati. Dodatne razloge za to ovih dana, uostalom, daju glavni akteri bosanskohercegovačke drame iz čitavog poslijeratnog razdoblja.
Na žalbu, recimo, bošnjačkoga člana državnoga Predsjedništva u vezi s ustavnom utemeljenošću Dana Republike Srpske odgovoreno je na način koji najmanje veze ima s onim što je predmet žalbe. Žalba se, naprotiv, koristi kao povod za napad na Ustavni sud BiH – a on je, zar treba naglašavati, dio onog istog Ustava na kojeg se Dodikovi istomišljenici svakodnevno pozivaju.
Ali, donese li on odluku kojom se neustavnima proglašavaju i neke od odredbi Zakona o praznicima u RS-u, ista, prijete, neće biti provedena. Jer, njihovo osporavanje je, eto, izravni udar i na legalitet i na legitimitet “RS-a i daytonskog ustavno-pravnog poretka”. A od Ustavnog se suda, kao, takvo što može očekivati jer on, veli Dodik, i nije ustavni nego sud preko kojeg Bošnjaci, uz pomoć stranaca, “donose političke, a ne pravne odluke”.
Igra nacionalnih emocija
Dodikovo osporavanje BiH, međutim, i nije nova priča. Radi on, istina svake godine sve agresivnije, to isto već sedam – osam ljeta. I uvijek je za to imao razumijevanje nekih političkih krugova – svoga mostarskog partnera prije svega. O razlici među njima moglo se govoriti tek u stilu.
Umjesto Dodikova otvorenog negiranja BiH, Čović je to činio puno suptilnije – pa za to nerijetko dobivao i aplauze onih koji mu podtekst nisu razumjeli.
Najnovijim povratkom u vlast u stopostotnom kapacitetu, kako sada stvari stoje, i to bi moglo biti stvar prošlosti. Čović je, naime, sve arogantniji, sa sve manjim smislom za suptilnost, sa sve izraženijom potrebom da stvari konačno dovede do kraja. Ovih dana, uostalom, to demonstrira i ambicijom da pod vlastitu kontrolu ponovno dovede poduzeća s većinskim državnim kapitalom koja on tretira kao hrvatska – a to znači, u kojima, i opet u ime sirotih Hrvata, sam ima pravo i može raditi što mu drago.
Kad mu, međutim, postane jasno da bi se priča oko osvajanja plijena mogla i odužiti, odluči se za oprobanu taktiku – igru na nacionalne emocije. Novi federalni ministar energije, rudarstva i industrije, naime, posjećuje i pravi uvid u poslovanje poduzeća s državnim kapitalom iz njegova resora – a unutar njega su i Aluminij i Elektroprivreda HZ HB, koje posjeti prošli tjedan.
I odmah problemi – i to gdje ih najmanje očekuješ. Optuži lider HDZ-a i uprave i nadzorne odbore da su, ona u Elektroprivredi posebice, kako bi se umilili novom ministru – a možda i na njegov vlastiti zahtjev, tko zna – iz dvorana za sastanke uklonili sva hrvatska obilježja. A to, uzvikuje Čović, “udara i na ljudsko i na vjersko dostojanstvo” – i stoga će pozvati i Nadzorni odbor i Upravu da se odmah povuku i daju ostavku. U protivnom, sve to umjesto njih će, priprijeti, u najkraćem mogućem vremenu “uraditi hrvatski narod”.
Ne pomažu pritom ni svi mogući demantiji – ni onaj iz uprave poduzeća, ni onaj iz resornog ministarstva. Zašto? Odgovor je dao ministar Bajrović osobno. “Čović laže”, uzvrati mu.
A najgnusnija laž mu je u funkciji najprovidnijeg pokušaja “sprječavanja depolitizacije javnih poduzeća” – koja, poduči ga ministar, “nisu stranački plijen i trebaju ih voditi najbolji, bez obzira na njihova politička i druga uvjerenja”. A ne, dopunio bih ministra, stranački poslušnici, koji lideru HDZ-a bezuvjetno ljube skute. I još nešto. Elektroprivreda mu je potrebna i zbog love – više do svih ministarstava koja osvoji mimo rezultata izbora. Jer, iz nje su, prema nekim procjenama, za desetak godina balahanja, uspjeli izvući više od 400 milijuna maraka – i to, ako im je vjerovati, čak i to zbog “interesa” Hrvata.
Izetbegović
Gdje će sve ovo, što se nakon posljednjih izbora sve intenzivnije kotrlja, i završiti, samo Svevišnji zna. Što se mojih procjena tiče, štošta bi moglo ovisiti o politici trenutačnog lidera SDA. U ovom trenutku, naime, SDA djeluje kao najslabija karika tek uspostavljene vlasti. Što je razlog tome – predstojeći kongres, nedostatak vizije, manjak odgovornosti, nešto četvrto – ne znam.
Ali, nema dvojbi da su na prostorima BiH, u kojima dominaciju ima ova stranka, ekonomsko-socijalni problemi najizraženiji. I dovoljna je najmanja iskra da izazove požar. Prisjetimo se, uostalom, prošlog tjedna – i prijetnje dvojice demobiliziranih branitelja da će se spaliti pred državnim institucijama u glavnom gradu. A to, da se ne lažemo, asocira na već viđeno – na arapsko proljeće koje je, prisjetimo se, počelo na gotovo identičan način.
U toj i takvoj situaciji, budimo otvoreni, najveća odgovornost za ono što bi se moglo događati je na lideru SDA – i na njegovoj odluci hoće li nastupati kao kratkovidni političar, ne mareći za interese države, ili kao istinski državnik, s osjećajem odgovornosti za zemlju kojoj je na čelu. U prvom slučaju, nastavit će istom trasom, kojom i on i njegova stranka voze već dvadeset godina – da saveznike traže u nacionalistima S-H krvne grupe. A u tom su slučaju poprilično jasne i posljedice.
Demokratska fronta bi, zbog procjene da ostankom u koaliciji ne može učiniti ništa i da mora prevariti one koji su joj dali povjerenje, mogla dići sidro – i iz vlasti otići u oporbu. A budući dvojac SDA – HDZ nema previše šansi pronaći novog koalicijskog partnera, ta bi situacija mogla značiti novo odgađanje reformi, novu nestabilnost, novo propadanje, možda i definitivnu prevagu snaga koje žele podjelu zemlje.
Državnički nastup – koji, istina, nosi i rizike, pa i mogućnost od gubitka sljedećih izbora – traži i hrabrost i ideološki zaokret.
A oni, u najkraćem, podrazumijevaju definitivno okretanje Demokratskoj fronti, ali i potporu onom kursu unutar vlastite stranke koji želi napredak – i odlučnost da se, što je odlika istinskih državnika, zgrabi najnovija europska ponuda, ona koju na “tanjuru”, u ime Europe, zajednički serviraše Berlin i London.
Izostanak, pak, državničkog stava, koji uključuje i hrabrost i mudrost u isto vrijeme, vodi bezuvjetno u neizvjesnost – i što se budućnosti zemlje i što se budućnosti stranke kojom kormilari tiče. Možda se Izetbegoviću od viška nije prisjetiti i sudbine koju doživi bivši lider Stranke za BiH. Prije osam – devet godina Silajdžić je, sjetimo se, odbijanjem “travanjskog paketa”, odbio i pruženu američku ruku. Nije mu se to isplatilo – a nije ni svima nama zajedno. A njegov tadašnji nastup nije bio nastup državnika – bio je to nastup kratkovidnog političara.