Autor: George Monbiot/Theguardian.com
Dokazi o tekućoj vodi na Marsu otvaraju vrata pretpostavkama o mogućnosti postojanja života, o čudima koje još ne možemo zamisliti. U međuvremenu, naučnici sa Marsa nastavljaju svoju potragu za inteligentnim životom na Zemlji.
Možda smo oduševljeni zamisli o živim organizmima na drugoj planeti, ali izgleda da smo izgubili interesovanje za sopstvenu. Oksfordski dječji rječnik je izbacio pojmove iz prirode u korist termina iz 21. vijeka. Guje, kupine, zvončići, divlji kesteni, božikovina, svrake, vidre, jagorčevina, drozdovi i lasice su sada višak.
U protekle četiri decenije svijet je izgubio 50% svih vrsta kičmenjaka. Ali tokom druge polovine ovog perioda je došlo do naglog opadanja zainteresovanosti medija za pokrivanjem ove teme. Prema istraživanju Univerziteta u Cardiffu, u 2014. godini programi BBC-a i ITV-a su objavili podjednak broj vijesti o Madeleine McCann (koja je nestala tokom 2007. godine) kao i o ekološkim problemima.
Zamislite šta bi se se izmijenilo kada bismo cijenili vodu na Zemlji koliko cijenimo mogućnost vode na Marsu. Samo 3% vode na ovoj planeti je slatko, a od toga su dvije trećine zaleđene. Pa ipak odlažemo otpad u taj mali dostupni dio. Šezdeset posto vode koja se koristi u poljoprivredi se potraći nemarnim navodnjavanjem. Rijeke, jezera i izvori se iskorištavaju do presušivanja, dok je ono vode što preostane često toliko zagađeno da predstavlja opasnost za život onih koji je piju. U Ujedinjenom Kraljevstvu je domaća potražnja tolika da gornji tokovi mnogih rijeka presušuju tokom ljeta. A ipak i dalje ugrađujemo nezgrapne stare toalete i tuševe koji šikljaju kao vodopadi.
Što se tiče slane vode, one vrste koja nas toliko zaokuplja kada se navodno pronađe na Marsu, na Zemlji joj izražavamo zahvalnost pomamom uništenja. Novi izvještaji ukazuju da je broj ribe prepolovljen od 1970. Tihookeanska tuna, koja je nekad lutala morima u nebrojenim milionima, svedena je na oko 40.000 i još se izlovljava. Koralni grebeni su pod takvim pritiskom da bi većina mogla nestati do 2050. A u našem “dubokom svemiru”, potražnja za egzotičnom ribom se probija kroz svijet koji nam je jedva poznatiji od površine crvene planete. Koče sada rade i na dubinama od 2000 metara. Možemo samo da nagađamo šta bi one mogle da uništavaju.
Svake godine smislimo nove “pametne” načine rasipanja
Nekoliko sati prije što je otkriće na Marsu objavljeno, kompanija Shell je prekinula svoja istraživanja nalazišta nafte u Čukotskom moru. Za dioničare kompanije to je manja nesreća: gubitak od 4 milijarde dolara; za one koji vole planetu i život na njoj, to je velika sreća. Istraživanja su zaustavljena samo zato što kompanija nije pronašla dovoljno rezervi nafte. Da je Shell uspio, izložili bi jedan od najranjivijih dijelova Zemlje izlivima nafte, koji su skoro neizbježni i gdje je zadržavanje nafte skoro nemoguće. Zar trebamo ostaviti takve stvari sreći?
Početkom septembra, dvije sedmice nakon što je Shell-u dodijelio dozvolu za bušenje u Čukotskom moru, Barack Obama bio je u posjetu Aljasci. Tom prilikom je upozorio svoje sunarodnike da bi se razorna dejstva klimatskih promjena, koje su uzrokovane sagorijevanjem fosilnih goriva, mogla katalizirati upravo na Arktiku.
“Nije dovoljno da ostanemo na riječima, moramo preći na djela”, rekao im je. Trebali bismo “prihvatiti ljudsku genijalnost koja može da uradi nešto povodom toga”. Ljudske genijalnosti ima u izobilju u NASA-i koja je objavila te čudesne fotografije. Ali ne i kada je u pitanju politika.
“Pustimo tržištu da odluči”, ovo je način na koji vlade traže rješenje uništavanja planete. Ostavimo to savjesti potrošača, dok je ta ista savjest prigušena i zbunjena oglašivanjem i lažima korporacija. U skoro potpunom vakumu informacija, ostalo nam je da odlučimo šta trebamo uzeti od drugih vrsta i drugih ljudi, šta bismo trebali izdvojiti za sebe ili ostaviti budućim generacijama. Sigurno postoje neki resursi i neka mjesta – kao Arktik i duboko more – čije bi iskorištavanje jednostavno trebalo prestati?
Sve ovo bušenje i kopanje i izlovljavanje i odbacivanje i trovanje – za šta je to uopšte? Da li obogaćuje ljudsko iskustvo, ili ga guši. Prije nekoliko sedmica sam pokrenuo hashtag #extremecivilisation. Preplavili su me prijedlozi. Ovo je samo nekoliko proizvoda koje su moji sagovornici pronašli. Svi su od njih, koliko ja mogu reći, stvarni.
Nosač za jaja u frižideru koji se sinhronizuje sa vašim telefonom da bi vam javio koliko je jaja ostalo. Uređaj za pravljenje kajgane, unutar školjke. Perike za bebe, da “daju bebama sa malo ili nimalo kose priliku da imaju prelijepu realističnu frizuru”. iNoša, koja dopušta djeci da se nastave igrati na svom iPad-u dok se uče koristiti nošu. Sniježna sauna, na prodaju u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, u kojoj stvorite zimsku čaroliju samim pritiskom prekidača. Kutija za hlađenje lubenice sa točkovima: neizostavna za piknike – ili možda ne, jer teži više od lubenice. Pametni telefon za pse, sa kojim mogu uslikati sami sebe. Prethodno oguljene banane, u plastičnoj kutiji, pokrivene plastičnom folijom; samo otvorite pakovanje.
Svake godine smislimo nove “pametne” načine rasipanja, i svake godine postajemo manje zainteresovani za besmisleno trošenje svjetskih dragocjenih resursa.
Naše udaljavanje od svijeta čuda, iz koga smo evoluirali, se samo pojačalo od vremena kad je David Bowie opisao djevojku koja posrće u polusnu, na putu da se prilijepi za mali ekran, gdje je čeka niz stvari koje joj odvraćaju pažnju od velikih životnih pitanja. Radi se, naravno, o pjesmi “Život na Marsu”.
(Izvor: Prometej.ba/S engleskog prevela Jelena R.)