Najvažniji je razlog bio što tako ne funkcioniraju odnosi između politike i političkih znanosti u civiliziranom svijetu, a nije nevažno bilo ni što sam autor 15 knjiga koje se više-manje bave europskim temama, pa znam da bi itekako imalo smisla porazgovarati i o oformljenim pojedinačnim vjerskim, nacionalnim i skoro nepostojećim višestrukim identitetima u BiH, uključivo onom skupnom, državnom, a da ne govorimo o europskom identitetu u formiranju.
Piše: prof. dr. sc. Mile Lasić/Herzegovina.IN
Iz sličnih razloga morao sam nedavno odbiti i poziv iz Sarajeva za skup povodom 25. obljetnice prijema BiH u OUN, jer sam izbrojio čak 13 od 19 pozvanih sudionika prvog, tzv. političkog panela, koji su u mojim očima politički nasilnici, ratni profiteri ili mufljuzi, a kojima je umnogomu, nažalost, nalikovala i polovica pozvanih sudionika tzv. drugog, znanstvenog panela na ovom skupu.
I među znanstvenicima su bili pozvani provjereni, pravovjerni univerzalni stručnjaci koji govore tzv. poželjnim glasom, znači izvan struke, čak i javni radnici „s dijagnozom“, sve mufljuz do mufljuza i neupitniji patriot od patriota. Nijedan disonantan ili propitivački ton tu se nije mogao očekivati, baš kao u vrijeme prošlog sustava, onog propalog i nevaljalog, kojeg smo zamijenili njegovim inačicama u trostrukoj verziji i dobili carstvo demokrature! Potom sam odbio i poziv mladih kolega iz Sarajeva za jedan jesenji znanstveni skup uz obrazloženje kako ne želim „pjevati u zboru“ niti se želim igrati “gluvih telefona”, odnosno sudjelovati u “ratu referata”.
Objasnio sam da mi iznimno smeta što se bh. znanstvenici više i ne dodiruju u dijagnozama i preporukama za ozdravljenje bolesnih zajednica u BiH, kao da jedni potječu s Marsa, a drugi s Venere. Valjda zbog toga što i nisu intelektualci u punom kapacitetu? Nisam mogao dopustiti reprizu ružnog iskustva od prije pet godina kada je moj obziran referat bio tretiran (od velikog broja sudionika) „neprijateljskim“, jer je u njemu bilo govora o nužnosti konsocijacije te da nismo ni višeetnička ni jednonacionlna, nego višenacionalna zemlja.
“Oni koji zagovaraju konsocijaciju su neprijatelji demokracije”, kazao je jedan mladi junoš, pretpostaviti je danas već ugledni znanstvenik, dakako liberalnih nazora, baš kao da je pao s Marsa, jer već spominjanje “konsocijacijske situacije” i “konsocijacijske ponude” koja neće zauvijek biti na pladnju, kojoj je alternativa nikakva demokracija, dakle demokratura ili javašluk konsocijacija, je c r i m e n velikog formata i antidržavna djeatnost.
Kozmopolitski identitet ne izdaje nacionalni i lokalni identitet!
Već sam se u prošloj kolumni pozivao na pokojnog profesora Ulricha Becka (rođen 15. svibnja 1944. u Stolpu, a umro 1. siječnja 2015. godine u Münchenu), koji je neposredno prije smrti posjetio i regiju “obrnutih tranzicija”, tj. „zemlje Zapadnog Balkana“.
U organizaciji Heinrich Böll Stiftung i Goethe Instituta, profesor Beck je krajem 2014. godine boravio, prvo u Beogradu, potom i u Sarajevu (11. i 12. studenog 2014.) da bi u nizu predavanja i intervjua govorio o krizi europskog projekta, ali i o nužnosti kozmopolitizacije, to jest europeizacije i identiteta i ambijenata, sukladno njegovim poznatim tezama o tomu da su rizici šansa za novi početak. (Vidjeti povodom prve obljetnice Beckove smrti, moj: “A tribute to Ulrich Beck: Nova kritička teorija europskih integracija”, www.milelasic.com, 28. 11. 2015.)
U zemljama i regiji „zarobljenog uma“ i „nacionalnih sociologija“ i istih takvih „politologija“ i/ili „teorija države i prava“ nisu, pak, mnogi bili zadovoljni onim što su čuli, jer se i nisu u stanju pomjeriti iz njihovih čvrstih “busija” etnonacionalističke ili (pseudo) liberalne pozicije u pravcu modernih liberalnih teorija multinacionalnog, multikulturalnog građanstva, odnosno teorija kozmopolitizacije, u čijoj je osnovi poštivanje identiteta i upravljanje identitarnim razlikama upravo putem transnacionalnih pulsacija i socijalizacija.
Ma koliko podijeljeno društvo i država kakva je BiH treba kozmopolitske inpute, ma koliko se radilo o Beckovim posljednjim suptilnim porukama zemljama i društvima u kojima se ima itekako potrebe za senzibilnim pristupima i teorijama, za njih se nije htjelo čuti.
Profesor Beck je i tijekom ove turneje govorio temeljem svojih čuvenih i već prihvaćenih sintagmi i metodoloških naputaka o potrebi „refleksivne europeizacije“, kozmopolitizaciji i identiteta i ambijenata, založivši se i za transformaciju temeljnih socioloških, pravnih i politoloških pojmova kao što su obitelj, nacija, nacionalna država te njihovo ispunjenje novim sadržajima u globaliziranom, ali i nedovoljno kozmopolitiziranom svijetu. Demonstrirao je suptilno razumijevanje europskih integracija kao šanse za geopolitiku nenasilja i uvažavanja sviju identiteta upravo temeljem europeiziranih narativa i politika …
Ulrich Beck je postao inače i izvan granica njemačkog policentričnog jezika poznat kada je objavio djelo „Društvo rizika. Na putu u drugu Modernu“ (Risikogesellschaft. Auf dem Weg in eine andere Moderne, Suhrkamp, Frankfurt am Main 1986.). Djelo je prevedeno u međuvremenu na 35 jezika i u izboru International Sociological Association (ISA) izabrano u krug 20 najznačajnijih djela 20. stoljeća. Pokojni profesor na Ludwig-Maximilians-Universität München (i na London School of Economics and Political Science i na Fondation Maison des Sciences de l’Homme u Parisu i… ) umio je, inače, itekako povezivati znanstvenu djelatnost s društvenim i političkim angažmanom o čemu uvjerljivo svjedoče projekti poput onog iz 2012. godine: „Metodološki kozmopolizam na primjeru klimatskih promjena“ („Methodologischer Kosmopolitismus am Beispiel des Klimawandels“) ili manifest „Mi smo Europa!“ (“Wir sind Europa!”), kojeg je sastavio zajedno s njemačko-francuskim političarom u redovima „Zelenih“ Daniel Cohn-Benditom i u kojemu se radi u biti o pledoajeu za nanovo osnivanje Europe – “Europe građana” i to posve „odozdo ( „ganz von unten“).
U ovom je kontekstu i posebno inspirativna Beckova studija „Pronalaženje političkog. Prema teoriji refleksivne modernizacije“ (Die Erfindung des Politischen. Zu einer Theorie reflexiver Modernisierung, Suhrkamp, Frankfurt am Main 1993.) u kojoj se radi o suptilnom razlikovanju tzv. industrijske, prve Moderne i tzv. post-Moderne ili druge Moderne. U Beckovim konzekventnim dekonstrukcijama sporednih posljedica tzv. industrijske Moderne, naravno, radi se ne samo o propitivanju postignuća tzv. nacional-državne Moderne, nego i o samokonfrontaciji posljedica u „drugoj Moderni“ sa samim osnovama modernizacije u „prvoj Moderni“.
Uz već citiranu studiju „Moć protiv moći u doba globalizacije“ moraju se spomenuti studije koje je uradio s izraelskim sociologom Natan Sznaiderom (i Rainer Winterom) o kulturološkim posljedicama globalizacije (Beck. U., Sznaider, N., Winter, R., Global America: The Cultural Consequences of Globalization. The Liverpool University Press, Liverpool, te ona koja je od iznimne važnosti za europske studije, koju je uradio s Edgarom Grandeom „Kozmopolitska Europa. Društvo i politika u drugoj Moderni“ (Beck. U., Grande, E., Das kosmopolitische Europa. Gesellschaft und Politik in der Zweiten Moderne, Suhrkamp, Frankfurt am Main 2004.), kao i studija sličnog naboja „Njemačka Europa“ (Das Deutsche Europa, Suhrkamp, Berlin 2012.) Iz nepreglednog niza radova profesora Ulricha Becka izdvaja se i studija „Šta je globalizacija…“, koja se visoko cijeni na politološkim i sociološkim studijima u svijetu, da preskočimo sve druge u ovomu kontekstu (Beck, U., Was ist Globalisierung? Irrtümer des Globalismus – Antworten auf Globalisierung, Suhrkamp, Frankfurt am Main 1997.).
Iz Beckova poticajnog i plodonosnog opusa kontinuiranih dekonstrukcija ambivalentnih procesa i pojmova – uz već dotaknute važne pojmove poput „kosmopolitizacija“, „europeizacija“, odnosno „refleksivna modernizacija“, prva, industrijska i „druga Moderna“, za našu studiju je od iznimne važnosti i sintagma “metodološki nacionalizam“. Svi se pobrojani pojmovi izravno tiču promjena koje se odigravaju u tzv. bazičnim institucijama kakva je nacionalna država i tradicionalna obitelj, koje se „globaliziraju iznutra“ (U. Beck), ali je ipak od posebne važnosti ukazivanje na tzv. „metodološki nacionalizam“ političkog mišljenja, sociologije i drugih društvenih znanosti, to jest činjenice da su ove znanosti „u njihovom mišljenju i istraživanju zatvorenici nacionalne države“.
Ove vrste znanosti definiraju, naime, još uvijek i društvo i politiku „nacionalnim pojmovima“, ili biraju „nacionalnu državu kao jedinicu njihovih istraživanja, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu“, pa u uporabi ostaju ne-dekonstruirani pojmovi poput demokracije, obitelji, klase, vlasti i vladavine, politike, iako su u eri globalizacije doživjeli fundamentalne promjene, pa su ti stari pojmovi ili neadekvatni ili pogrešni, upozoravao je Beck.
“Metodološki nacionalizam”
„Metodološki nacionalizam“ je, zapravo, slijep za globalne promjene koje se odigravaju upravo u nacionalnim društvima, pa se profesor Beck zalagao za kozmopolitsku sociologiju, za društvenu znanost koja će se na novi način, odgovarajućom znanstvenom metodologijom i metodama pozabaviti globaliziranom stvarnošću koja se ogleda upravo u promjenama starih pojmova i poredaka unutar modela nacije-države.
Otuda se među upućenima i govori o Beckovom „društveno-znanstvenom kozmopolitizmu“, koji bi trebao biti u stanju misliti promjene unutar nacionalnih država. K tomu, treba reći kako se Beckov socijal-znanstveni kozmopolitski pristup tu i tamo zove i “novom kritičkom teorijom”, koja ima tri aspekta i podrazumijeva a) promjenu istraživačke empirijske perspektive, b) uvažavanje novog društvenog realiteta i c) izgradnju nove normativne teorije. Time bi se Beckov znanstveni kozmopolitizam stilizirao, doista, u novu kritičku teoriju našeg doba, doba druge Moderne.
Izravno vezano za naše interese je i ono što se u studiji Ulricha Becka i Edgara Grandea „Kozmopolitska Europa“ podrazumijeva pod projektom europske budućnosti u obzorjima tzv. refleksivne modernizacije. U tom obzorju, naime, „kozmopolitsko i nacionalno ne oblikuje isključive proturječnosti“, nego se mnogo više „kozmopolitsko razumije integralno unutar nacionalnog“ ili Beckovim riječima kozmopolitski pristup otvara povijest, sadašnjost i budućnost pojedinih nacionalnih društava, mijenja odnose među njima, ali tako da ih dokida, nego nadilazi kvalitetom međusobnih odnosa.
U jednom od posljednjih intervjua za života, onomu koje je tijekom posjeta Beogradu dao za Peščanik.net, profesor Ulrich Beck je kazao: „Europska unija nudi ekonomski napredak, ali prije svega opstanak etničkog identiteta u kozmopolitiziranom svijetu. Mislim da je ideja izoliranog, teritorijalno definiranog etničkog nacionalizma neodrživa u globaliziranom svijetu. Iz teorijske perspektive rekao bih da promjene idu ka svijetu ’kozmopolitskog realizma’ i ’nacionalnog idealizma’. Imamo kozmopolitsku svakodnevnicu, ali nemamo kozmopolitske identitete…“
Jednako je zanimljiva i poticajna njegova ideja o kozmopolitiziranim, ujedinjenim gradovima Europe: „Drugi odgovor je mreža gradova koji su otvoreni, kozmopolitski, koji postaju mjesta ukrštanja ljudi, ideja. Možda ne treba da razmišljamo o ‘Sjedinjenim Državama Europe’ nego o „Ujedinjenim Gradovima Europe’…“ (Vidjeti, Druga Europa, razgovor s Ulrichom Bekom za Peščanik, www.pescanik.net, 15. 11. 2014.)
Iz izloženog, ambivalentog i teškog suodnosa nacionalnog i kozmopolitskog proizlazi u osnovi i naše razumijevanje nove kritičke analize i teorije europskih integracija, u konačnici: razumijevanje transnacionalnih procesa unutar projekta europskih integracija, koje se iskazuju i kao politički konstrukt i vizija i svakodnevna praksa transnacionalnih pulsacija i socijalizacija, pa i kao sui generis pravni i politički sustav. Otuda i jeste važno razumjeti potrebu odnosno nužnost kozmopolitizacije, to jest europeizacije i narativa i politika, i identiteta i ambijenata, upravo u ambijentu obrnutih tranzicija kakav je i posebice politički i kulturološki zapušteni prostor Bosne i Hercegovine!
Izlaskom iz winner-loser matrice do nove političke kulture
Onim dragim mladim ljudima koji su me zvali za jesenji skup u Sarajevu predložio sam da prenesu njihovim šefovima da se prvo pozabavimo dekontaminirajućim razgovorima, poput onih koje je u hotelu Holiday Inn u Sarajevu prije šest godina pripremio i vodio bivši provincijal Bosne Srebrene fra Mijo Džolan, ravnatelj Franjevačkog instituta za kulturu mira iz Splita. O njima svjedoči danas samo sjajni zbornik „BiH, europska zemlja bez ustava – znanstveni, etički i politički izazov“, koji se potpuno ignorira unatoč njegovoj neupitnoj metodološkoj i sociološkoj relevantnosti.
To ne govorim samo iz razloga što sam bio jedan od uvodničara na ovom skupu, nego zbog onog što je fra Mijo tada i poručio: Svjestan da kod većine sudionika ovoga skupa vlada skepsa i bojazan kako su pozicije, ne samo na političkom već i na znanstvenom području, u BiH davno zauzete i da se na ovakvim skupovima umjesto argumenata slušaju i izgovaraju tek očekivane mantre, izražavam zahvalnost svim autorima koji sudjeluju u radu ovoga znanstvenog skupa, pogotovu onima koji će se jasnoćom stava zagovarati rješenja, funkcionalna i pravedna za sve građane i narode u BiH, mimo ‘političke korektnosti’ i uz cijenu koja prati svaku misaonu i političku dekonstrukciju naših dobro ‘ušminkanih’ idola.
Etos koji stoji u pozadini očekivanja od ovoga skupa može se izreći programski: iz do sada prevladavajuće winner-loser matrice pokušati iskoračiti u winner-winner matricu naših društveno-političkih odnosa, zagovarati novu društveno-političku kulturu.
Međutim, kako dosadašnji povijesni imperijalni kišobrani nad BiH nisu promovirali ovaj etos, za pretpostaviti je da ni priželjkivana EU to neće učiniti bez našeg svjesnog i aktivnog sudjelovanja u tome procesu. Nadam se da se argumenti izrečeni na ovome skupu neće samo sukobljavati, nego i rezonirati, te da će među njima biti dovoljno ‘hermeneutičkog gostoljublja’ za konstruktivan i društveno primjenjiv dijalog. Uz ponovljenu zahvalnost svim sudionicima, skromni doprinos Instituta i Organizacijskog odbora simpozija vidim u metafori Sokratove babice.
Fra Mijo je aludirao, znaju upućeni, na mukotrpno “porađanje istine”, to jest na Sokratovo stupnjevito, step by step dovođenje sugovornika do saznanja, ali od toga u BiH nema ništa, do daljnjega. Od tada pa do danas se i nije dogodio nikakav napredak niti u tzv. unutaretničkom ni u tzv. interetničkom dijalogu bh. intelektualaca. Dapače, oni više ne komuniciraju, nego ratuju putem knjiga i referata. Mašala. Molim samo, bez mene!
Povezani tekst:
u-sarajevu-konferencija-o-znacaju-25godisnjice-medunarodnog-priznanja-bih