DW: Gospodine Krihbaum, Kancelarka Angela Merkel bi trebalo da posjeti Srbiju, Kosovo, Albaniju i Bosnu i Hercegovinu. Je li to svojevrsna zapadna ofanziva šarma na Balkanu, s obzirom na pokušaje Rusije da u toj regiji pojača svoj utjecaj? Jer ne radi se samo o Srbiji, mnogi događanja u Makedoniji ili Republici Srpskoj povezuju se sa borbom Zapada i Istoka.
Gunter Krihbaum: Prvo, normalno je da savezna kancelarka redovno posjećuje europske partnere, što one iz EU, što one izvan EU. Mislim da je to dobar znak razumijevanja naroda i međunarodnih veza koje Njemačka njeguje. Kada se radi o ruskom utjecaju: Mislim da svaka zemlja treba sama odlučiti što želi i sagleda tko joj kakve perspektive nudi. Naravno, to ne mora biti odluka „ili-ili”, već može postojati i jedno „i“. Ali vrijednosti koje mi u EU zastupamo su vidno drugačije od onih koje zastupa Rusija i vlast gospodina Putina. U prilici smo da to vidimo u Ukrajini gdje je Krim protivpravno anektiran i sve do sada traje ratni konflikt na istoku Ukrajine. Upravo Rusija tamo podriva dogovor iz Minska o prekidu vatre što je neprihvatljivo.
Spomenuli ste perspektive koje nudi Europa, no one svakako nisu ekspresne. Junkerova administracija je od početka isključila mogućnost da bude proširenja EU u sljedećih pet godina.
– To vidim drukčije od Vas jer, realno gledano, u narednih pet godina neće biti pristupanja EU. Nijedna zemlja-kandidat neće biti spremna do 2019., to važi za sve države s kojima trenutno vodimo pristupne pregovore. U tim zemljama bi fokus trebao biti na tome da se u EU uđe dobro pripremljen. Jer neće poteći med i mlijeko onog trenutka kad netko uđe u EU, već je zemlja tamo izložena i pritisku tržišne konkurencije i zato je puno smislenije da Uniji pristupe zaista spremne zemlje.
Ipak, je li EU pomalo promijenila svoju taktiku na Balkanu? Na primjeru BiH vidimo da je stupio na snagu Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju iako tamošnji političari nisu otklonili diskriminatorske odredbe ustava što je ranije bio zahtjev Bruxellesa. Dakle, je li zbog geopolitičkog sukoba s Rusijom sada strategija da se zemlje brže guraju ka EU čak i kada nisu zrele?
– Ni u kojem slučaju. Bosna i Hercegovina je svakako poseban slučaj. Tamo nam treba Dayton 2, a realnost nije baš ohrabrujuća. Naprotiv, nitko ne bi trebao razmišljati u kategorijama datuma i termina i to posebno važi za Srbiju. Znam da se u Srbiji politizira pitanje kada će se početi s pregovorima o poglavljima, ali – mjereno prema vječnosti – to je potpuno nevažno. Kada biste danas napravili anketu u Češkoj, Slovačkoj ili Rumuniji, nitko ne bi znao kada su počeli pregovori s EU, ali svatko bi znao kada je njegova zemlja pristupila Uniji. To je ono što se na kraju računa i zato u pregovore treba ući dobro pripremljen.
Vladu Srbije vjerojatno najviše zanima donosi li Merkel u Beograd konkretan datum kada bi mogli početi pregovori Europske unije i Srbije o pojedinim poglavljima. Jer, srbijanski političari često navode da su uradili sve što je do njih i da ne znaju što ta Europa čeka?
– Ne radi se o donošenju datuma za pregovore, već o tome da prije toga treba ispuniti sve uvjete – što se do danas nije dogodilo. Treba voditi računa da ovdje ne stvorimo lažni dojam. Sigurno je da želimo početi pregovore poglavljima 23, 24 odnosno 35, dakle onima koja se tiču pravne države i onim u koje su smješteni dobrosusjedski odnosi gdje je u fokusu Kosovo.
A tu ima još posla. Kada se radi o poglavljima 23 i 24, dostavljeni su akcijski planovi koje sada razmatra Europska komisija. Iz dosadašnjeg iskustva proširenja EU znamo da takvi planovi mogu nekoliko puta biti vraćeni na doradu, u slučaju da Komisija smatra da plan nije dovoljno dobar. Kod poglavlja 35 takođe ima otvorenih točaka, ali sam optimist jer se mnogo stvari – recimo na polju telekomunikacija i energetike – odvija u dobrom pravcu.
Ali ostaje, recimo, pitanje slobode kretanja na mostu u Mitrovici ili status Zajednice srpskih općina – a u tim pitanjima stvari ni izbliza ne stoje onako kako je Komisija tražila kako bi se počelo sa poglavljem 35. Zato je u rukama Srbije to kada ćemo početi s pregovorima. Počećet mo čim budu isporučeni rezultati i ispunjeni uvjeti.
Ali stvar leži i u rukama Prištine, posebno onoga što se tiče Zajednice srpskih općina koju pominjete. Političari u Beogradu često tvrde da se Srbija kažnjava zbog inertnosti kosovske vlade?
– Ta slika, u najmanju ruku, nije potpuna. Jer radi se i o objavljivanju kretanja novca, transparentnosti financija, a tu se Srbija pita. Nije od pomoći ni retorika srpskog predsjednika koji tvrdi da Kosovo jest i ostaje integralni dio Srbije. To ne doprinosi nastavku pregovaračkog procesa.
Angela Merkel je u jedinoj posjeti Srbiji boravila 2011. i jasno se moglo vidjeti koliko je ljuta bila na konferenciji za tisak sa tadašnjim predsjednikom Tadićem. On, naime, nije htio ukinuti paralelne strukture na Kosovu. Je u tom smislu premijer Vučić „uzorni učenik Europe“, kako ga često naziva i njemački tisak?
– Mora se svakako prepoznati da je cilj premijera Vučića da uvede zemlju u Europsku uniju. On aktivno radi na tome. Pomoglo bi ukoliko taj konstruktivni put ne bi bio stalno ometan istupima srbijanskog predsjednika. Vučićev napor treba podržati i vjerujem da je upravo zato od srpskog stanovništva dobio izuzetnu podršku na izborima. To bi trebalo ohrabriti srpsku vladu da dalje korača ka Europi. Potrebno je još mnogo reformi, ali tu se mora kazati da sve reforme koje su provedene i koje tek dolaze nisu usluga Parizu, Bruxellesu ili Berlinu nego su za dobrobit vlastitog stanovništva i, prije svega, mlađih generacija. Jer oni žele Srbiju u središtu Europe, sa svim mogućnostima i perspektivama koje otvara Europska unija.
Ipak na unutarnjem planu Vučić vlada sve više autoritarno, sloboda tiska praktično ne postoji, oporba je skrajnuta i svakodnevno proganjana… Registriraju li to uopće u Berlinu ili Vučić uživa neku vrstu bonusa zbog suradnje u pogledu Kosova?
– Ne mislim da se radi o bonusu zbog Kosova. Što se tiče slobode tiska, svakako pratimo izvješća međunarodnih nevladinih organizacija, Transparency internationala ili Reportera bez granica. Upravo je ta organizacija u posljednjem izvješću primijetila napretke u pogledu slobode tiska. Nema sumnje da je sloboda tiska nužna, bez nje nema slobode mišljenja, a bez toga nema demokracije. Tko hoće ući u EU mora na tom polju demonstrirati europske principe.
Vi ste u jednom intervjuu još prije tri godine rekli da bi Srbija, prije ulaska u EU, morala priznati neovisnost Kosova. Zbog toga ste osobno – baš kao i pokojni Andreas Schockenhoff – od dijela srpskih analitičara označeni kao ucjenjivač. Ostajete li pri tom stavu?
Ne znam na koji citat mislite, ali ja najbolje znam šta sam rekao…
Govorili ste o tome da Europskoj uniji ne treba još jedan Cipar
To se odnosilo na izjavu bivšeg ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića koji je rekao da je Europa uspjela podnijeti Cipar kao članicu. Tada sam rekao da sigurno ne želimo drugi Cipar u EU. Problemi se moraju riješiti prije pristupanja. Što se tiče neovisnosti Kosova, i sam znam da se radi o dugoročnom procesu normalizacije. Moramo se sjetiti da je i u Njemačkoj dugo trajalo dok građani nisu prihvatili gubitak istočnih dijelova zemlje. Znam da se ni u slučaju Srbije tako nešto neće dogoditi preko noći. Ali sadašnja realnost mora se prihvatiti, naime da je Kosovo do danas priznalo više od sto svjetskih država, ali i da jedan broj država EU tu neovisnost nije priznao – i to primamo k znanju. Ovdje, u Europskoj uniji, možemo živjeti u miru i slobodi jedino ako prihvatamo samo zemlje koje ne uvoze konflikte. Zato sam i rekao da u EU ne može biti drugog Cipra.
*Gunter Krihbaum, 1964, je političar Krišćansko-demokratske unije i poslanik Bundestaga od 2002. godine. U ovom sazivu parlamenta vodi Odbor za europske poslove.
(Izvor: DW)