“Tijekom devedesetih, dehumanizacija protivnika u drugim dijelovima Jugoslavije bila je upozorenje za nasilnu kampanju. Slovenci su bili ‘staljaši iz Beča’, Hrvati ‘ustaše’, Bošnjaci ‘Turci’, a Albanci ‘šiptari’ – svi dio velike antisrpske zavjere Vatikan-CIA-Iran. Biti staljaš, ustaša, Turčin ili šiptar, olakšavalo je rat protiv njih. Sada, poslije svih ratova protiv drugih naroda, Srbija ulazi u diskurs koji treba opravdati nasilje nad političkim protivnicima unutar zemlje. ‘Albansko-hrvatski’ rat postaje posljednji rat Srbije”, zaključuje u svom tekstu Veton Suroi.
Veton Suroi, kosovski publicist i nekadašnji novinar, napisao je autorski tekst za Kohu, kosovski dnevni list na albanskom jeziku, u kojem je analizirao upotrebu sve prisutnijih kvalifikacija ‘Aco Šiptare’, koje se odnose na predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i, s druge strane, “ustaše” kojim se kvalificiraju studenti-prosvjednici na prosvjedima u Srbiji. On objašnjava da to predstavlja dehumanizaciju protivnika, kao što je činjeno uoči ratova devedesetih, te zaključuje kako se Srbija priprema za novi rat.
“Srbija nije znala ili se nije željela suočiti se s prošlošću”
“Akteri konfrontacije na ulicama Srbije danas su djeca rođena ili odrasla u ovom stoljeću. Dok je pozornost svijeta usmjerena na druge svjetske krize, isti taj svijet je pretpostavljao kako će s vremenom rane prošlosti zacijeliti i da će nove generacije koje odrastaju u Srbiji same po sebi biti demokratske i liberalne, poput većine svojih europskih vršnjaka. Srbija nije znala ili se nije željela suočiti se s prošlošću. Danas njen problem postaje neznanje – kako se suočiti sa sadašnjošću”, piše u svom tekstu Suroi.
Potom se osvrće na srž teme: “Tijekom iste noći demonstranti protiv vlasti izrazili su se uzvicima upućenim predsjedniku Srbije, koga njegove pristalice nazivaju ‘Aco Srbin’ kao narodnu potvrdu njegovih patriotskih zasluga. Uzvik protiv Vučića bio je ‘Aco Šiptare’. Prosvjednici su potom jasno pokazali što misle o etničkoj pripadnosti vlasti, izazivajući jedinice specijalne policije pitanjem i uzvikom: ‘Idite na Kosovo!’.
“Da su otišli na Kosovo, specijalne jedinice srpske policije po tradiciji bi morale tući i ubijati Albance, što podrazumijeva ulogu, a što se razlikuje od onoga što trenutno rade – premlaćivanja Srba”, piše autor.
Ističe kako je Srbija ušla u fazu neviđene tenzije između dvije konfrontirane strane, za koju ne vjeruje da je postojala ni tijekom pada Miloševića 5. listopada 2000. godine.
“Četvrt stoljeća nakon Miloševićevog pada, ova tenzija nije između ‘partizana’ i ‘četnika’, ‘komunista’ i ‘demokrata’ ili ‘proeuropljana’ i ‘proruske orijentacije’, već se svodi na nešto što se može opisati kao uvrjeda huligana – i tako rat između Vučićevih pristalica i njegovih protivnika postaje rat između ‘šiptara’ i ‘ustaša'”, zaključuje kosovski publicist.
On, nadalje, pojašnjava: “Naravno, ne nazivaju svi prosvjednici jedni druge ‘šiptarima’ ili ‘ustašama’, ali ovaj jezični manifest može biti indikativan za društveni fenomen u Srbiji. U njemu se vidi oživljavanje termina ‘šiptar’ kao uvrjede. U socijalističkoj Jugoslaviji, poštujući jezičku normu, srpski građani su imali pravo koristiti termin ‘Albanci’ za svoje sugrađane, ali neki su birali ‘šiptar’ – ne samo da bi razlikovali Albance iz Albanije od onih iz bivše Jugoslavije, već i da bi označili niži društveni status. ‘Šiptar’ nije bio toliko etnička odrednica, koliko odrednica društvenog ranga i fizičkog rada. ‘Šiptar’ je u Beogradu bio drugo ime za ložača uglja ili drvosječu”.
“…svatko tko se protivi srpskoj nacionalističkoj politici u Hrvatskoj postaje ‘ustaša'”
Veton Suroi raščlanjuje: “Kada prosvjednici nazivaju predsjednika Vučića ‘šiptarom’, to čine s dva cilja: prvo, kako bi pokazali da on nije ‘Aca Srbin’ i da je ‘šiptar’ – suprotnost zaštitniku srpskih nacionalnih interesa; drugo, da ga označe kao društveno i civilizacijski niže rangiranog od bilo kojeg srpskog građanina. Sličan je cilj i korištenja termina ‘ustaša’. Termin, koji označava hrvatske kvislinške formacije tijekom Drugog svjetskog rata, počeo se koristiti u Srbiji tijekom raspada bivše Jugoslavije kako bi se prikazalo da je rat naoružanih Srba za okupaciju i podjelu Hrvatske bio rat ‘antifašista’ protiv ‘ustaša’. Od tada, svako tko se protivi srpskoj nacionalističkoj politici u Hrvatskoj postaje ‘ustaša’, što praktično isključuje skoro sve. Kao produžetak, sada je i studentski pokret protiv Vučića označen kao ‘ustaše'”.
On ističe kako su obje odrednice dio starog i poznatog modela dehumanizacije.
“Ako je Vučić ‘šiptar’, on nije samo ‘strano meso’ u Srbiji, već pripada društvenom rangu koji opravdava nasilje protiv njega. Nasilje Srbina prema Srbinu (bratu prema bratu) nije prihvatljivo, ali protiv ‘šiptara’ nije samo prihvatljivo, već je tradicionalno legitimno. Štoviše, to danas postaje legitimno, kada su oni koji su nekad bili ‘šiptari’ s Kosova stvorili neovisnu državu priznatu od velikog dijela svijeta, pa čak i najrazvijenijeg. Tako je nasilje nad ‘ustašama’ potpuno povijesno i racionalno opravdano, jer ovaj termin podsjeća na sustavno progonstvo Srba u Drugom svjetskom ratu i primjenjuje se potom na sve Hrvate koji su stvorili svoju neovisnu državu i postali članovi NATO i EU”.
Autor ističe kako se “Srbija na čudan način priprema za rat”.
“Tijekom devedesetih, dehumanizacija protivnika u drugim dijelovima Jugoslavije bila je upozorenje za nasilnu kampanju. Slovenci su bili ‘staljaši iz Beča’, Hrvati ‘ustaše’, Bošnjaci ‘Turci’, a Albanci ‘šiptari’ – svi dio velike antisrpske zavjere Vatikan-CIA-Iran. Biti staljaš, ustaša, Turčin ili šiptar, olakšavalo je rat protiv njih. Sada, poslije svih ratova protiv drugih naroda, Srbija ulazi u diskurs koji treba opravdati nasilje nad političkim protivnicima unutar zemlje. ‘Albansko-hrvatski’ rat postaje posljednji rat Srbije”, zaključuje u svom tekstu Veton Suroi.
Opravdanje za svaki zločin, pa i genocid
On potom ističe kako je dio kritičkih intelektualaca u Srbiji upozoravao da se Srbija, kao i cijela bivša Jugoslavija, mora suočiti s prošlošću kao nužnom bazom za demokraciju, poput Njemačke nakon Drugog svjetskog rata.
“U različitim rezolucijama Europskog parlamenta i programima Berlinskog procesa isticano je kako se Srbija mora suočiti s prošlošću. Ona to nije učinila, već je prepisala prošlost tako da svaki zločin nad drugim narodima, uključujući genocid, dobije opravdanje u okviru suvremenih srpskih državnih vrijednosti. Andrej, brat predsjednika Srbije Vučića, pojavio se na prosvjedu protiv studentskih prosvjednika (poznati kao takvi, iako odavno nisu samo studenti, već širi narodni pokret). Njegov izlazak pokazuje da vlast zna prosvjedovati na ulici, i to vjerojatno i zato što uživa široku podršku građana, potvrđenu na izborima od 2012. godine, koje brat vodi na čelu populističkog političkog pokreta. Približavajući se prosvjednicima, kamere su zabilježile uzvik grupe Andreja Vučića upućen protivnicima: ‘Ustaše, ustaše…!'”, piše na koncu teksta kosovski publicist Veton Suroi.