Takva je ljudska priroda. Čak i ako povjeruje u mogućnost zla, teško povjeruje da bi se ono baš njemu/njoj moglo dogoditi. Čovjek obično misli da nesreća ne stanuje ovdje. Tako je s ratovima, prirodnim katastrofama, pogromima… Na to se, valjda, odnosi i onaj poznati “crnjak” o staljinističkim “čistkama”:
Kad su usred noći pokucali na vrata komšiji u prizemlju, ja sam šutio. Kad su potom pokucali na druga, pa potom na prva vrata do mojih, opet se nisam oglasio. A kad su došli do mojih vrata, više nije bilo nikog da podigne glas.
Piše: Goran Sarić/Prometej.ba
Ne trebamo, uostalom, ići toliko daleko. Ljeta ’91, kad je rat u Hrvatskoj već buktao svom silinom, moji tetak i tetka iz Beograda nisu došli na ljetovanje u našu zajedničku vikendicu na Boračkom jezeru. Jedno veče smo ih nazvali, veseli i puni samopouzdanja: “Ma hajde, dolazite ovamo! Takvo nešto se kod nas u Bosni nikad ne može desiti!”
Takva je ljudska priroda. Čak i ako povjeruje u mogućnost zla, teško povjeruje da bi se ono baš njemu/njoj moglo desiti.
Kako nekad tako i sad, s korona virusom. Dok smo, prije nepunih mjesec dana, na tv-ekranima gledali kako Kinezi na improvizovanim gradilištima za svega nekoliko dana dižu bolnice, više smo se divili njihovim tehničkim i organizatorskim sposobnostima nego što smo razmišljali o tome da se i nama može desiti slična nevolja. Daleko je Kina…
Zvona nisu zazvonila ni kad su vjetrovi grozni virus bezazlenog imena “dopuhali” do Italije. Cijela ta stvar s koronom je (i) u Holandiji isprva primljena nonšalantno. Evo primjera: iako su znali da se bolest proširila na Apeninsko poluostrvo, oveća grupa studenata sa univerziteta u Groningenu otišla je na skijanje – gdje drugo? – nego na sjever Italije!
Poslije toga je, krajem februara, došao karneval, koji se, po tradiciji, raspojasano slavi na jugu niskozemske. U taj dio krajem februara hrli masa “hodočasnika”. Pleše se, igra, pije, ljubi i grli do besvjesti skoro cijele jedne hefte. Ubilo se za koronu!
U međuvremenu stižu strašne slike iz Italije. U nedostatku bolničkih kreveta i adekvatnog prostora, ljudi leže u poljskim krevetima, po hodnicima i pod šatorima. Iako bolest najviše napada starije i one sa slabijim imunitetom, na snimcima vidimo i mnogo mlađe ljude, na uskim krevetima zbunjeno i prestrašeno gledaju u “oko kamere”.
Poznati virolog jutros skicira sumornu sliku. Zbog klimatskih promjena i visoke fluktuacije žive sile njegove kolege odavno predviđaju dolazak opake bolesti slične španskoj gripi. I evo nam je tu. Nećemo je se lako riješiti. Čovjek hvali organizovanost i disciplinu Kineza, ali i oprezno upozorava da nas čeka duga borba protiv ove pošasti. Biće tu još rasta i opadanja, plime i oseke, sve dok (skoro) svi ne postanemo imuni ili se ne pronađe lijek protiv ove opake bolesti.
Ovakva predviđanja dovela su do očekivane reakcije. Raja navalila na supermarkete. Počela bjesomučna grabež, ono što se u zemlji lala i kanala označava rječju hamsteren (u slobodnom prijevodu “skladištenje””).
Ko zna zbog čega, ali u tom “stampedu” prvi je stradao – toalet-papir.
“Eto vidiš da su velike seronje”, zezam se sa suprugom, misleći na Holandeze. A ona mi na to na to veli kako je nekidan u Lidlu naprosto morala upitati jednog u redu ispred sebe s kolicima punim “papira koji život znači”: “Izvinite, zašto ste kupili toliko toalet-papira?” Čova je na to samo slegnuo ramenima: “Nemam pojma. Svi kupuju, pa što ne bih i ja?”
Taman sam joj htio održati pridiku kako se to kod nas, koji znamo šta su pravi problemi, ne bi moglo desiti, kad mi ona bolja polovica pod nos poturi članak iz lokalnih novina: “Vidi ovo!”
Tekst opisuje navalu na jednu od ovdašnjih prodavaonica. Novinar presretne kupca s prepunim kolicima i upita ga:
“Kako se zovete?”
“Ismet.”
“Odakle dolazite?”
“Pa odavde, iz kraja.”
“Da li i inače kupujete tako puno namirnica?”
“Ma jok. Nego zbog korone. Ja i žena evo već treći dan punimo podrum, i još nismo gotovi.”
“?!”
“Znate, mi iz Bosne znamo šta je rat.”
Možda je novinar imao još pitanja, ali čovjek dalje. Među rafove. Hamsteren.
P.S. Posljednja vijest: samo u posljednja 24 sata umrlo novih osam ljudi. Ukupno, do sada, dvadeset. Sutra se zatvaraju sve škole i vrtići. Restorani već večeras, u nedjelju, u 18 sati. Zato, ako imate šta, i s kim – živjeli! Ko zna kad ćemo opet moći nazdraviti.