Piše: Kristina Spajić-Perić/Republikainfo.com
To i ne bi bilo tako čudno da sve do jučer, tajnik biskupske konferencije monsinjor Ivo Tomašević, temeljeći svoje istupe na deset godina starom prijedlogu biskupa, nije zagovarao četiri regije, a odgovarao od trećeg eniteta. Onda je i vojni ordinarij dao intervju Večernjem listu u kojem je opširno govorio o teritorijalnom ustroju BiH, gdje kazao da u BiH nema pravednoga rješenja ako Hrvatima, Bošnjacima i Srbima ne budu na temelju tih kriterija, i još nekih, jednako zajamčena prava.
„Čini se da je Cutilleirov plan prije rata bio na tome tragu. Kako vrijeme odmiče, imam osjećaj da sve više ljudi žali što taj plan nije primijenjen“, kazao je Vukšić. Isti dan kada je Vukšić dao intervju Večernjem listu oglasio se na stranici mostarskoga Ordinarijata u ime biskupa Ratka Perića don Željko Majić, koji je ukratko kazao da Tomašević ne predstavlja sve biskupe kada kaže da su biskupi protiv Trećeg entiteta. Tomašević očito i ne predstavlja sve biskupe, ali su njegovi stavovi gotovo identični onima kardinala Vinka Puljića i biskupa Franje Komarice.
Oni nikada ne bi mogli poduprijeti nikakvo rješenje koje bi značilo izostavljanje njihovih biskupija iz toga rješenja. I to je isto istina. Kardinal je to potvrdio na zasjedanju pozivanjem na jedinstvo biskupa, negledanje stvari iz vlastitoga ćoška, iliti biskupije, te pozivom da se u svim budućim rješenjima ne izostavljaju najslabiji. I onda zaključna konferencija za tisak i na njoj samo jedna rečenica o politici, u kojoj se gotovo kao kakva mantra opet samo govori o „jednakopravnosti“ Hrvata s drugima. I nije sporno što su se biskupi jučer ušutjeli, nego što nisu šutjeli i prekjučer, nego su malo pričali, pa bi šutjeli nakon što su kazali možda i previše.
Zašto kažem previše. Pa mudrije bi bilo da su šutjeli od početka, nego da kroz medije vjernom puku pokazali da su u političkim pitanjima nesložni, i da su se upitali kome odgovara razbijanje njihova jedinstva. Nadalje, činjenica jeste da su Hrvati u BiH nejednakopravni s druga dva naroda. Osjeti se to u brojnim segmentima.
No činjenica jeste i da su nejednakopravni između sebe i da i ih to ih uglavnom i tjera na odlazak. Jednima nema posla po dva desetljeća, drugi završe srednju i već su na državnim jaslama. Iz jedne obitelji petero radi, u drugoj svi nezaposleni. Već kad biskupi nisu progovorili o politici, očekivalo se da će biti žestoki vezano uz nestanak njihova stada iz BiH. Polagano nam je lani iscurio još jedan grad, a možda i dva. Tko će to točno znati kada primjerice središnje župe u gradovima procjenjuju koliko je u njima katolika, jer svećenici ne mogu znati svakog župljanina u glavu, a niti sve obići. Ako jedna takva župa ima vjernika kao deset ili dvadeset onih u kojima je broj vjernika poznat, onda je jasno koliko okvirna brojka o iseljavanju može varirati prema još goroj od objavljene(-15.000 za 2016.). No, ni tu ničega žestokoga ovaj put.
„To je naravno i crkveno pitanje, ali iznad svega pitanje odgovornosti društvenih struktura“, reče vojni ordinarij misleći na iseljavanje.
Dakle, posao ne nalazi Crkva, nego politika, privlačeći investicije, jačajući gospodarstvo…
I to je također točno.
Međutim, domaće vlasti tek su otvorile temu iseljavanja, i to čini se sa snažnom željom nekih da se ona minorizira. Čitani su na sjednici Zastupničkog doma Federalnog parlamenta i nekakvi statistički podatci o iseljavanju, premda nije jasno o kakvim se podatcima radi i koliko su oni precizni.
Opće je poznato da se bh. građani, koji mahom odlaze iz BiH ne odjavljuju, vođeni logikom da će možda jedno vrijeme raditi, pa će se vratiti ili se neće ni snaći i sl.
Tromi državni aparat odlično funkcionira samo kada je to potrebno politici. I premda sigurno postoji granica do koje bi trebala ići Crkva, a nakon koje se nastavlja politika, u Bosni i Hercegovini ju je jako teško odrediti. Ukoliko se ona betonira na pogrešnome mjestu, posljedice će osjetiti narod.