Piše: Doc. dr. sc. Dubravka Šimunović, prof v. šk., prof. rehabilitator/Ordinacija.vecernji.hr
Kada promišljam o godinama koje su iza mene bila sam ona koja je brisala prašinu i podnosila puno toga. Opravdano se postavlja pitanje, zašto sam radila ono što me nije činilo sretnom?
Da ste me to pitali prije godinu dana rekla bih vam da sam to radila zato što su me učili da je žena ta koja drži četiri kuta u kući a ako drži kutove kuće onda je i normalno da briše prašinu.
Kako je normalno da jedna buntovnica u malome postane Pepeljuga u velikom izdanju.
U životu je uistinu sve moguće i život piše različite scenarije koje ponekad ni oni koji imaju glavnu ulogu ne razumiju pitajući se zašto je meni ta uloga dodijeljena baš sada?
Jedno znam, nakon dugo godina patnje odlučila sam svoje krpe kojima sam uredno brisala sve i svašta baciti u kantu za smeće. Konačno sam priznala sama sebi i drugima da su te iste krpe kojima sam brisala sve te godine dale svoje, istrošile se i postale nekorisne.
I onda je nastupila druga faza u kojoj su svi meni dragi ljudi otvoreno i prekriveno pokazivali čuđenje, pokušavajući me omalovažavati, neki su me napadali i vrijeđali, nije im bilo jasno zašto više ne koristim svoje magične krpe kojima sam brisala, prikrivala, laštila i kamuflirala probleme, nesuglasice i sve ono što pripada životnom žrvnju.
Neki su me otvoreno prozvali na red da sam kriva jer sam odlučila biti Pepeljuga i držati krpu kao simbol svoje snage.
Sada se scenarij promijenio, krpe su u kanti za smeće i to u onom spremniku koji služi za reciklažu. Ja hodam uzdignute glave bez krpe u rukama jer u konačnici nije me više briga. Sada sam u kategoriji žena koje dižu prašinu.
Nekima se možda diže i kosa na glavi, nekima se diže želudac od pomisli da sam nakon toliko godina odlučila na promjenu.
Nisam se promijenila, samo sam konačno dopustila sebi da budem ono što jesam. Takve i slične promijene se dešavaju samo onda kada se prestane bojati vlastitog straha . Nika neću biti od onih žena koje se zgražavaju nad onim ženama koje brišu prašinu, neke to rade jer to vole, jer misle da moraju, neke to rade jer misle da je to njihova uloga, neke jer nemaju drugi izbor. Nevažno je tko briše prašinu, tko ju diže, svako to radi iz nekog svog razloga.
Neovisno o drugima ako želite nosite svoju krpu kao pobjedničku zastavu ili podižite prašinu u inat svima. Važno je samo jedno da vi znate zašto ste to radili bez osjećaja krivnje. I zapamtite, oni koji nisu nikada brisali prašinu ne znaju što znači držati krpu i paziti da ne bude prašine, oni će vas savjetovati, prezirati i ismijavati, samo je jedno vrlo upitno hoće li vas podržati kada se umorite i odlučite na promjenu.
Umjesto Pepeljuge biti princeza.