Piše: Dubravka Mijatović, integrativna terapeutkinja
(prenosi iskustvo pacijenta sa terapije)
Fotografija: Goran Primorac
Osjećaj samoće, manje vrijednosti, velika bol i tuga. Kad sam došla na psihoterapiju, otkrila sam cijeli skriveni svijet, koji je živio sam sebe. Bez moje volje i želje. Bio je to svijet potisnutih osjećaja. Svijet tame.
Nisam ni mogla naslutiti koje su tu povrjede čučale i “uzgajale” rušilačku ljutnju prema samoj sebi. “Tako se ponaša naše niže ja”, kaže moja terapeutkinja.
Sve je to uzimalo maha i bacalo me u depresiju, sama bih se vadila i išla dalje. Bar sam ja tako mislila. Ali onda bi me sve to tresnulo o pod.
Opet!
Počela sam gubiti sebe, osjećaj manje vrijednosti me toliko okupirao da sam se bojala sama ući u neki novi prostor. Odlazak do toaleta u punom kafiću za mene je bio patnja. Preznojavala sam se misleći da svi bulje u mene.
Ušla sam u neku kolotečinu, izvršavala tuđe želje, završavala fakultet koji nikako nisam željela. Manjak samopouzdanja je svako moje unutarnje “NE” pretvarao u “DA”. Nisam se ni mogla, ni znala, zauzeti za sebe, i to nikome ni u kakvoj situaciji.
Propadala sam.
Slike mene u nekom ranom djetinjstvu i početku mog školovanja su jake. Sjećam se djevojčice koja je dobro znala što želi i jasno se zauzimala za sebe i za druge, kad je to bilo potrebno. Ali, dan za danom, odrastajući i prolazeći kroz svoj mladi život, počela sam doživljavati razna iskustva ranjavanja.
Rana po rana, napravila je teško breme na mojim prsima i više nije bilo ni traga toj malenoj koja zna što hoće. Breme je postalo ogromno. Počelo me gušiti u prsima, vise nisam nalazila mir, samo sam spavala, depresija me uzela pod svoje. A i dobila sam alergiju na cvjetanje koja me je dovodila do neizdrživosti. Bez role papira i spreja za nos nisam išla u krevet i o tome sam postala ovisna.
Odlazak na psihoterapiju je najbolja odluka koju sam mogla donijeti u svom životu. Osvijestila sam ljutnju i bol i shvatila da ono što meni treba sam – JA!
Druge ljude ne mogu mijenjati, ne mogu mijenjati njihove osjećaje ali mogu mijenjati sebe, mogu transformirati svoje potisnute osjećaje i napokon, mogu voljeti sebe.
Dok čitam ovo što pišem, sve mi zvuči kao neka dobra top-shop reklama ali to je zaista tako, terapijom sam vratila sebe sebi.
Mnogi ljudi pogrešno gledaju na psihoterapiju i to je velika šteta jer kad imamo fizičku bol idemo doktoru.
Zašto onda skrivamo emocionalnu? Koja boli, itekako boli.
Ja na svoje seanse gledam na vrijeme i mjesto za moj rast, za upoznavanje sebe i onoga što mene pokreće. Za vrijeme posvećeno mojim ranama, potisnutim osjećajima, za rad na mom što hrabrijem, boljem i svjesnijem JA! Moji problemi i moje breme nikad nisu neki tamo ljudi i zato više ne trčim bez cilja i ne trošim sebe. Sve ono što mene tišti je tu, unutar mene, i radeći na sebi uvijek bih zadobila novi komadić sebe, a i popravila bih i narušene odnose.
Radeći na sebi, iz mog života su otišli ljudi koji tu ne pripadaju. Potpuno prirodno. Mičem se od stvari koje narušavaju moj mir. Radim isključivo ono što mene zanima, znam itekako reći NE i napokon hodam puninom svog bića.
I ljudi oko mene to primjećuju.
Puno toga sam naučila, doživjela promjene iskustveno. Sad znam sama prepoznati polje na kojem trebam raditi i idem na svoje seanse jer psihoterapija je postala sastavni dio mog života i za mene je kao odlazak na kvalitetnu kavu :-).