Piše: Emil Karamatić
Predstava me ostavila između suza i smijeha, tumarajući gradom, razmišljajući o bosanskohercegovačkom društvu, familiji, a na kraju i cijeloj državi ali i okruženju. Sociološko, psihološki eksperiment je samo prva naznaka koju otkrivam u predstavi. No, ona je više o d toga, ulazi tiho, skoro neprimjetno u metafizički prostor gdje vas zarobi i postavi ključna pitanja? Ontologija bi na djelu sa svojim pitanjima.
Ali moje viđenje je išlo ovim redom. Jesmo li prokleti da samo stalno u rasulu? Da ljubav ne vidimo i kad nam je servirana? Jesmo li prokleti da živimo u državi koja se stalno raspada a nikako da se raspadne, dok s druge strane govore da je naša zemlja više od države i domovine?
Možda jest, ali ne smijemo zaboraviti, da kao i sve nastale države, raspadom Jugoslavije, predstava “Gnijezdo” me u to uvjerila – prokišnjavaju. Novca ima, ali niko nema volje da zakrpi krov. A pitanje ko je više nastradao, oni koji su napustili Balkan za vrijeme rata ili oni koji su ostali, zahtjeva posebnu analizu, a predstava dobrim djelom može zadovoljiti odgovorom koji je dala.
Koliko ne vjerujemo jedni drugima, to je slika koja tjera na smijeh ali, u konačnici, ko ne pusti suzu skoro da nije čovjek. Ili je predstavu gledao, tek zbog zadovoljavanja čula vida, isključujući sva druga osjetila koja nam je Svevišnji podario, u namjeri da ih koristimo a ne da nam budu teret. No, između nas je toliko ljubavi koja nam je počesto teret, a ne znamo je na pravilan način pokazati – dio je koji se provlači kroz cijelu predstavu. A to koliko predstava istražuje odnos glumaca s publikom je, mislim – ne važno.
No, ne mislim da neće biti možda i glavnim predmetom dramaturga uz postavljeno pitanje – kolike su želje suvremenog teatra da taj dio stavi u prvi plan. Ima toga još, ali zaboravit ću ono najvažnije spomenuti, pored gosta emisije Mire BARNJAKA, Bojan BERIBAKA, Angela BULUM.
Jelena KORDIĆ KURET, Nikolina MARIĆ. Jadranka POPOVIĆ MILJKO, i Ivana SKOKO – kroz predstavu su se prošetali poetskom snagom MARKA ROMAŠA. Predstava je to koju mora pogledati prije svih svaki student. Svaki čovjek koji nosi svoju glavu i s njom pokušava razmišljati. Poetika prostora me podsjetila na radnju najdržeg mi filma „Kod amidže Idriza“ gdje dođe nećak da popravi bojlera, na kraju popravi ljudske duše.
Predstava „Gnijezdo“ nudi sličnu poruku, gdje Martin dođe da obiđe najbliže u rasulu, a sastavi ih barem na zajedničkom ručku koji počesto za obitelj život znači.