Pitanje je zašto se od ovakvog konceptualiziranja nacije ne pravi problem, ali se pravi problem od iskaza u kojem se ukazuje na njega? Pa vjerojatno za to što ni sami napadači na Ivanu Marić ne znaju razloge za uvođenje naziva Bošnjak, ali kad ih izgovori nebošnjak oni im zazvuče kao da se time upravo samo bošnjaštvo negira.
Piše: Vedran Filipović/Prometej.ba
Nevjerojatna je energija kojom dio javne scene, prije svega političke i medijske, nastoji diskreditirati Ivanu Marić zbog iskaza koji u slobodnijem prijevodu, bez konteksta, za pojam Bošnjak kaže: “To je nešto novo, što su oni otkrili kako bi imali nešto, ne samo muslimani.”
Tema o kojoj je govorila nije ju obavezivala da ovaj iskaz dalje elaborira niti je taj iskaz, izgovoren 2018., imao ikad ikakav značaj za bilo što. Sve donedavno kad se čulo da je ona potencijalna buduća dogradonačelnica Sarajeva koju će predložiti partija socijal-liberalne provenijencije Naša stranka. Lako je iščitati iz brojnih napisa u medijima i na društvenim mrežama da se čak Marićkina izjava spočitava i toj stranci kao dio njene ideološke agende. I to ne bi bio toliki problem da se to što je Marić rekla ne tumači kao negiranje Bošnjaka kao nacije, što uistinu nije mala optužba uzme li se u obzir cjelokupno zlo, uključujući i genocid, koje je nad tim narodom provedeno u cilju negacije njegove političke samobitnosti koja se u najvećoj mjeri izražava tim imenom – Bošnjak. Doživjeti masovnu optužbu za takvo što u današnjem Sarajevu može biti i opasno po život, a sigurno je da Ivana Marić, čak i kad bi mislila negirati Bošnjake, ne bi to sebi dopustila.
Ona je i rekla da to što joj se spočitava nije istina. S obzirom na njenu dugogodišnju karijeru i na transparentnost njenih stavova nitko razuman nema razloga da joj ne vjeruje. Nikad se nije ogriješila niti o jedan narod u smislu čak i privida ponižavanja njegovih pripadnika. Međutim, ona nije objasnila što jest mislila pa sad o njenom poznavanju problematike možemo samo nagađati, što nije dobro za nekoga tko se predstavlja kao politička analitičarka, ali nije dobro ni za onoga tko bi da u Bosni i Hercegovini bude političar, pa makar i na takvoj funkciji kakva je dogradonačelnička.
No, unatoč njenom ili nedostatku hrabrosti da se suoči s temom do kraja ili nedostatku znanja o toj problematici treba reći da je njen iskaz tačan ako se hoće ispravno tumačiti i potvrdu ima u mislima najvećih ideologa bošnjaštva kakvi su Adil Zulfikarpašić, Muhamed Filipović i Alija Izetbegović.
Evo što je Muhamed Filipović rekao o pojmu Bošnjak: “Mi imamo naše historijsko i etničko, odnosno nacionalno ime, koje u novijoj terminologiji glasi Bošnjaci. Tome nije potreban nikakav dodatak. Prvo, nisu svi muslimani Bošnjaci, niti su svi Bošnjaci nužnim načinom muslimani. To što neki naš narod nazivaju Bošnjaci-Muslimani je ostatak prošlosti i pokazuje da oni nisu raščistili s nacionalnim identitetom našeg naroda i da ga limitiraju samo na vrijeme od kad smo mi postali muslimani, kao da smo mi vezani za Bosnu otada, a ranije smo bili nešto drugo. Ništa gore od toga. Prije našeg prihvatanja islama mi smo bili Bošnjani. Osmanlije su nas nazivale Bošnjak, pa smo mi vremenom preuzeli taj naziv, što je isto što i Bošnjanin. Mi imamo naslijeđe i u staroj bosanskoj državi i nosioci smo njene državnosti od najranijih vremena. Mi nismo mijenjali svoju domovinu, to je oduvijek bila Bosna, ali smo promijenili vjeru i naši su preci odabrali vjeru koja im je više odgovarala. Naročito nakon što su katolici teško progonili pripadnike Crkve bosanske, pa je bilo malo ljudi koje su koptirali za katoličanstvo, nakon svirepih katoličkih progona kojima su krstjani Bosne bili izloženi za vrijeme vladavine dva zadnja kralja bosanska.”
Ma koliko da je problematičnih, nedovoljno argumentiranih i mitomanskih teza iznio u ovom iskazu, ono što je rekao suštinski se poklapa s iskazom Ivane Marić – a to je da suština upotrebe pojma Bošnjak jest u tom da bi se bosanskim muslimanima omogućilo da budu nešto više od samo muslimana. U ovom slučaju to znači omogućavanje povijesnog kontinuiteta bošnjačke nacije u predislamski period, ali tako da se ne vežu za pravoslavce i katolike nego za Crkvu bosansku.
U tomu je još jasniji Adil Zulfikarpašić koji se i prvi počeo zalagati za upotrebu naziva Bošnjak umjesto tada nacionalnog imena Musliman.
“Mislim da u Bosni postoji jedan fenomen, taj sentiment muslimana Bošnjaka prema predislamskoj historiji Bosne. Vidite, kako god se ja osjećam muslimanom, imam i jednu intimnu, jaku simpatiju za patarensku, bogumilsku Bosnu i za njenu historiju. U traženju svog identiteta velik sam dio vremena proveo izučavajući staru bosansku predislamsku historiju.”
A Alija Izetbegović će u jednom intervjuu iz 1990. reći: “Bošnjaci su ono što danas zovemo Muslimani. U pitanju je isti nacionalni entitet, samo su nazivi različiti. Neki smatraju da je to adekvatniji naziv jer dublje zasijeca u historiju ovog naroda i određuje ga historijski, a i po zvuku naziv je nacionalni (a ne vjerski). To nije, kako ga neki krivo tumače, integralno, tj. trokonfesionalno bošnjaštvo. Ono sadrži jasnu muslimansku komponentu.”
Dakle, kako bi Marić dozlaboga nespretno rekla: “To je nešto novo, što su oni otkrili kako bi imali nešto, ne samo muslimani.”
Nije Marić rekla da je ime Bošnjak novo, u smislu da je tek nastalo, nego nanovo otkriveno kako bi Muslimani, u nacionalnom smislu, imali poveznicu s još nekim identitarnim karakteristikama osim s islamom.
Pitanje je zašto se od ovakvog konceptualiziranja nacije ne pravi problem, ali se pravi problem od iskaza u kojem se ukazuje na njega? Pa vjerojatno za to što ni sami napadači na Ivanu Marić ne znaju razloge za uvođenje naziva Bošnjak, ali kad ih izgovori nebošnjak oni im zazvuče kao da se time upravo samo bošnjaštvo negira. No, to sve upućuje na nešto jako zanimljivo, a to je da je, izgleda, jednom, po svemu sudeći velikom dijelu Bošnjaka konceptualiziranje nacije kako su ga promišljali najveći ideolozi bošnjačkog nacionalizma duboko problematično.