Za nagrade se ne radi; one dolaze same po sebi, ukoliko se uradi nešto vrijedno i društveno korisno. Priznanja tada ne zaobilaze one koji su ih zaslužili.
Nisu zaobišla ni Bogića Bogićevića. Nagrade i odlikovanja dobio je u bivšoj Jugoslaviji, Libiji, Hrvatskoj, Sloveniji… Priznanje mu je odao i Međunarodni olimpijski komitet, u mandatu legendarnog Huana Antonia Samarancha, a počasnim doktoratom “počastio” ga je Američki univerzitet u BiH.
Piše: Vlastimir Mijović/Fokus.ba
Među onima koji su u ponedjeljak uveče prisustvovali svečanoj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo sigurno je bilo onih kojim je zapelo za uho, tokom čitanja njegove biografije, da na listi zemalja koje su dosad nagrađivale Bogićevića nema Bosne i Hercegovine, zemlje u kojoj je rođen, u kojoj neprekidno javno-politički djeluje više od četiri decenije.
Tek na toj svečanosti napokon se, Plaketom Kantona Sarajevo, i naša država upisala na listu štovalaca osobe kojoj su drugi već odavali visoke počasti. Sarajevsko priznanje Bogić je dobio za ono za šta su ga izvan naših granica već nagrađivali. To je, kako stoji u obrazloženju nagrade, “priznanje za hrabrost i odlučnost u historijskim trenucima države Bosne i Hercegovine na putu ka njenoj nezavisnosti, kao i za njegovu kontinuiranu borbu u izgradnji i opstojnosti tradicionalnih BH vrijednosti”.
U ovu rečenicu sažeta je jedna ogromna ljudska i politička drama, koja se dogodila prije 26 godina. Bogić je, u svojstvu BH predstavnika u posljednjem Predsjedništvu SFRJ, tog 12. marta 1991. bio učesnik istorijske sjednice na kojoj se – na prijedlog vojnog vrha JNA, poduprtog Slobodanom Miloševićem – odlučivalo o uvođenju vanrednog stanja u SFRJ. Generali su, formalno, predlagali podizanje tzv. borbene gotovosti u cijeloj zemlji, ali njihov stvarni cilj bio je da državnim udarom zemljom zavlada vojno-politički dvojac JNA-Milošević.
Bogićević je na toj sjednici, i pored ogromnog pritiska kojem je bio izložen u prljavoj kampanji kodnog naziva “Lov na Bosanca”, glasao protiv generalskog prijedloga. Rekao je: „Ja jesam Srbin, ali ne po profesiji” i onda glasao – protiv!
Time je u Predsjedništvu SFRJ oboren generalski i Miloševićev plan. Osujećena je zamisao da tadašnja JNA faktički okupira kompletnu bivšu Jugoslaviju, da odlučuje umjesto civilnih političkih struktura te da u daljem toku događaja, ni od koga ometana, iscrta granice ranije projektovane “velike Srbije” i da tu tvorevinu potom legalizuje.
Sve ovo našoj javnosti je poznato. Ona poštuje Bogićevićevo političko djelo, s kojim je, u istom pravcu, nastavio i u ratnom razdoblju koje je kompletno proveo u Sarajevu. Bio je potom i zastupnik u Parlamentu BiH te potpredsjednik Socijaldemokratske partije.
Vrijedan divljenja bio je i njegov poduhvat u sferi sporta. Vodeći Olimpijski komitet BiH, izborio se da na Olimpijadi u Sidneju po prvi put nastupi naš tim u kojem su bili sportaši svih nacija i iz svih dijelova države.
Manje je poznato, međutim, da se političko vođstvo u BiH ponašalo drugačije od javnosti. U vrijeme donošenja teških predratnih odluka (ona od 12. marta samo je jedna od takvih) Bogićević je bio prepušten sam sebi, bez ikakve komunikacije sa republičkim rukovodstvom. Nacionalno-političkim taborima on je smetao kao čovjek koji ljude i građane ne mjeri po nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti. A to je tada bilo ušlo u “modu”.
U najmanju ruku čudnim može se nazvati i ponašanje dijela medija i nekih političara prema Bogićeviću. Bilo mu je jasno koliko ga mrzi srpsko nacionalno vođstvo, kojem je pomrsio konce 1991. godine. No, čudili su se i on i javnost uvredama koje su na njegov račun izricali, na primjer, u tadašnjem glasilu SDA, “Ljiljanu”. Da je nešto vrijedio, ostao bi uz svoj narod, prljavo su Bogića podbadali 1992. godine.
Jedan od vodećih ljudi i osnivača pomenute stranke, Omer Behmen, čak je na predizbornom skupu u Ilijašu 1998. godine rekao i ovo: Nema mira u BiH dok Bogić ne završi u Hagu!
Kad ovo znamo, nema mjesta čuđenju zbog izostanka društvenog ili državnog priznanja Bogiću Bogićeviću. Političarima koji su BiH postrojavali po strogo nacionalnoj osnovi mogao je samo da smeta neko ko nije bio “profesionalni” pripadnik svoje nacije, neko ko je bio iskreni zagovornik tolerancije i međunacionalne saradnje, ko je odlučno bio protiv podjela i prebrojavanja krvnih zrnaca.
Takvim svojim ljudskim i političkim principima Bogić je osvojio srca mnogih građana ove zemlje. No, time je sebi na leđa natovario uskogrude, nacionalističke politike i njihove aktere. Pogotovo se eliminisao sa liste osoba kojim se priznaju neke zasluge i dodjeljuju društvena priznanja.
Greška i nepravda je, ipak, u ponedjeljak ispravljena. Neko bi rekao: Bolje ikad nego nikad. I jeste, mada nije lako sprati gorki okus skoro trodecenijskog ignorisanja ogromnog doprinosa koji je Bogić dao svojoj državi. Da je, kako je trebalo biti, odlikovan već u osvit naše državne nezavisnosti, imalo bi to puno veću vrijednost. Država se, međutim, kretala tračnicama suprotnim od Bogićevićevih. Stoga ga i nije bilo na listama kandidata za visoka državna i društvena priznanja.
Tu farsu sa pokušajima da se Bogićevićevo poštenje, hrabrost i zasluge gurnu pod tepih najbolje je, stihovima, opisao hercegovački poeta Miro Petrović. Njegova kratka pjesma, pod naslovom “Spomenik Bogiću Bogićeviću”, objavljena je 2012. godine i glasi:
Vidiš, sine,
(Ustani se!)
Onaj spomenik
Što se ne vidi!
To je, sine, gromada,
To je
Bogić Bogićević!
Takozvani obični građani na vrijeme su odali svoje lično priznanje Bogiću Bogićeviću, zadivljeni njegovim herojstvom i rizikom koji je na sebe preuzeo braneći visoke ljudske, etičke i političke principe. Tako su mu i podigli taj neobični, ali ogromni spomenik. Nije on ni od kamena ni od bronze, od nevidljivog je materijala – isklesan u dušama svih onih koji su dijelili Bogićeve ideje, koji su, braneći BiH, branili i ono najbolje što ova zemlja ima u svojoj tradiciji.
Upravo njima Bogićević se i zahvalio u ponedjeljak uveče u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Dodijeljenu plaketu, kako je rekao, doživljava “prije svega kao priznanje sugrađana s kojima dijeli život, sve što je dobro, i radost i tugu”.