U nedjelju 21. veljače 2021., članice Inicijative njemačkih katolkinja Maria 2.0 izvjesile su na vratima mnogih katoličkih katedrala i crkava u Njemačkoj svojih sedam (7) reformskih teza. Njima su željele ukazati na zloporabe u Katoličkoj Crkvi i potrebu za crkvenim reformama Svojim tezama, upućenim svim ljudima dobre volje, njemačke katolkinje traže spolnu jednakopravnost i promjenu postojećih muškaračkih struktura moći u Crkvi.
Piše: Ivan Markešić/Autograf.hr
Inicijativu Maria 2.0 osnovalo je pet žena u gradu Münsteru početkom 2019. i u svrhu borbe protiv struktura muškaračke moći u Crkvi i također u svrhu omogućivanja pristupa ženama svim crkvenim službama, ukidanja obveznog svećeničkog celibata i sveobuhvatnog rješenja slučajeva seksualnog zlostavljanja u Crkvi.
U prošlu nedjelju učinile su isto ono što je prije 500 godina (1517.) sa svojih 95 teza učinio veliki Martin Luther. Naumile su pokrenuti unutarnju reformu Crkve kojoj pripadaju i čiji nauk ispovijedaju.
U svome javnom gotovo dvogodišnjem djelovanju ove neumorne žene ustrajavaju u senzibiliziranju ne samo katoličke kršćanske javnosti u Njemačkoj, nego i nositelja najviših služba u Crkvi u toj zemlji, ali i u Katoličkoj Crkvi općenito.
Počele su u svibnju 2019. otvorenim pismom papi Franji. S preko 42 tisuće potpisa predale su ga 25. listopada 2019. apostolskome nunciju u Berlinu, našemu Nikoli Eteroviću. Međutim, kako same kažu, do kraja studenog 2020. od pape Franje nisu dobile nikakav odgovor.
Nije ih to obeshrabrilo. Nasuprot! U svome prošlonedjeljnom proglasu koji sadrži sedam teza, one ponajprije traže da u Crkvi žene i muškarci trebaju imati ne samo jednako dostojanstvo, nego i jednaka prava, što do sada u Katoličkoj Crkvi nije bio slučaj. U tome smislu, smatraju one, svi katolici nemaju jednak pristup svim crkvenim službama, jer to Katolička Crkva stalno ignorira.
Ne čudi stoga njihov zaključak da je ”biti muškarac” osnova, odnosno temeljno polazište za posjedovanje posebnih prava u Crkvi koja ne prihvaća mogućnost ređenja žena za svećenice. Razlog: posvećene službe rezervirane su isključivo za muškarce.
Drugo, kad je riječ o poslanju i djelovanju kršćana danas, članice inicijative Maria 2.0 ističu da u poslanju i naviještanju Isusova nauka sudjeluju svi katolici, žene i muškarci, pa bi stoga na jednak način trebali participirati i u moći. A ne da klerikalizam i dalje bude, smatraju one, jedan od temeljnih problema Katoličke Crkve koji će pospješivati ”zloporabu moći sa svim čovjeku nedostojnim facetama!”
Katoličke prosvjednice potom ističu da bi ”u našoj Crkvi” svi čini seksualnog nasilja trebali biti poznati, i da bi – slijedom toga – odgovorni trebali biti pozvani na odgovornost. I to iz sasvim jednostavnog razloga: svo to zlostavljanje moglo se dogoditi jer je, prema njihovu mišljenju, ”Katolička Crkva već i previše dugo vremena mjesto (poprište) seksualnog nasilja”.
A kako crkveni moćnici informacije o takvim zločinima nasilja još uvijek drže u tajnosti (pod ključem), ti slučajevi i dalje izmiču kontroli javnosti.
Ove žene ne libe se iznijeti ni svoj stav o crkvenom shvaćanju seksualnosti. Smatraju da je ono prevladano i da se pod hitno mora mijenjati. Crkva bi, navode one u svome proglasu, trebala prihvatiti šarene dugine boje i samoodređenu, samoodabranu seksualnost.
Mišljenja su da je službeno naučavani crkveni seksualni moral stran životu i diskriminirajući i da nije okrenut kršćanskoj slici čovjeka pa ga većina vjernika i ne uzima više za ozbiljno.
Inicijatorice ove vrste prosvjeda iznose i svoj stav kako bi u Crkvi trebalo ukinuti obvezni svećenički celibat i prestati proklinjati homoseksualnost, uz obrazloženje da celibatski oblik života ne bi trebao biti nikakva pretpostavka za obavljanje posvećene službe u Crkvi, budući da obveza celibata sprječava ljude da slijede svoj poziv na način kako ga oni sebi predstavljaju.
Iz života Crkve poznato je da su mnogi, koji ga iz bilo kojih razloga nisu uspijevali o(b)državati, često upadali i još uvijek upadaju u mnoge egzistencijalne probleme.
Katoličke feministkinje, kako ih mnogi nazivaju, traže od Crkve da djeluje s punom odgovornošću i prema kršćanskim načelima. A to znači da bi Crkva trebala biti samo upraviteljica povjerenog joj dobra, svjesna da njoj to dobro ne pripada.
A sve stoga što su raskoš, dubiozne novčane transakcije i osobno bogaćenje crkvenih donositelja odluka uzdrmali povjerenje u Crkvu, čime su doprinijeli da to povjerenje polako nestane.
Naposljetku, inicijatorice ističu da je njihova zadaća naviještanje Isusovog evanđelja prema kojem će djelovati za dobrobit ljudi, društva i okoliša. A sve stoga, što je crkveno vodstvo izgubilo (proigralo) svoju vjerodostojnost i što nije uspjelo posložiti stvari tako da ga drugi čuju i da se u smislu evanđelja založe za pravedniji svijet.
Prema njemačkim medijskim izvješćima, svojim dvogodišnjim neumornim zalaganjem za promjene stanja u Crkvi njemačke katolkinje su konačno uspjele ”dirnuti u glavni živac”: njima i njihovim zahtjevima bavila se i vatikanska Kongregacija za nauk vjere.
Ovih dana Njemačka biskupska konferencija (Deutsche Bischofskonferenz – DBK) pokazala je svoje razumijevanje za njihovu inicijativu i putem svoga glasnogovornika poručila: ”Zacijelo, protest je legitimno sredstvo. Međutim, ne možemo Crkvu mijenjati od danas do sutra. Morat ćemo stoga to činiti u jednom dobrom i na povjerenju postavljenom dijalogu”.
A da bi se to moglo i obistiniti, potvrđuje i vijest da bi se njemački biskupi njihovim tezama mogli pozabaviti već tijekom ovogodišnjeg prvog proljetnog zasjedanja koje se održava na daljinu upravo u ovo vrijeme, od 23. do 25. veljače 2021.
Činjenica da je Njemačka biskupska konferencija iskazala svoje razumijevanje za ovaj protest, znak je da će se u Katoličkoj Crkvi u Njemačkoj početi ozbiljno baviti s potrebnim reformama u Crkvi, kao i s posljedicama sve većeg broja onih koji napuštaju članstvo u Crkvi te s aktualnim stanjem tzv. Sinodalnog puta, debatom o asistiranom suicidu kao i analizom rezultata iz studije Seksualno zlostavljanje maloljetnika od strane katoličkih svećenika itd.
Nakon ovih vijesti teško je davati bilo kakve usporedbe sa stanjem u Crkvi u Hrvatskoj. Svi oni koji su u Hrvatskoj pokušali tzv. ”žensko pitanje u Crkvi” postaviti kao jednu od primarnih točaka u raspravi o položaju žena u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj na vrijeme su morali ušutjeti.
To uopće ne čudi, jer su crkveni prelati tijekom povijesti i Blaženu Djevicu Mariju učinili poniznom, pokornom i šutljivom. Time su je zacijelo stavili kao primjer ostalim ženama – da i one u Crkvi, društvu i obitelji trebaju šutjeti, slušati i biti pokorne.
A da Crkva u tome može i danas imati potporu čak i u civilnim vlastima pokazuje trenutni hrvatski predsjednik, javni ateist. Nisam, naime, uspio pronaći ni jedan članak u kojem su katolički medijski djelatnici kao takvi stali u obranu žena (baba), a protiv neprimjerenog odnošenja prema njima uzoritoga predsjednika RH Zorana Milanovića.
Naravoučenije: crkveni ljudi će i dalje hrvatske katolkinje slati da se smrzavaju s transparentima ispred zagrebačkih bolnica. I to će za njih biti najveće postignuće u prosvjedovanju, ali ne protiv crkvene ili civilne vlasti, nego protiv jadnica kojima pobačaj ne služi kao kontracepcija nego kao posljednji izlaz iz situacije u koju su ih doveli najvećim dijelom neodgovorni hrvatski katolici muškarci.
Ali protiv njih, protiv muškaraca, svejedno bili oni njihovi muževi, ljubavnici ili vlastodršci koji sjede u Hrvatskome saboru ili hrvatskoj Vladi, nitko ne prosvjeduje niti će u Hrvatskoj prosvjedovati.
A tako će nam biti i dalje! Teško da ćemo dočekati dan kada će naše katolkinje na neka od crkvenih vrata objesiti barem jednu prosvjednu tezu, kao, na primjer, ovu: Ne zaslužujemo biti drugotne; zaslužujemo biti jednakovrijedna bića Božja kao i muškarci.
A sve na tragu ”novoga feminizma” pape Ivana Pavla II., iskazanog u njegovoj znamenitoj enciklici ”Evangelium vitae” (usp. br. 99).
A, što znate. Možda nešto tako i dočekamo! Čudna su vremena pred nama.