O koncertu Marka Perkovića Thompsona, rekorno rasprodanim ulaznicama u rekorno visokom broju, višem od pola milijuna, danima se pišu analize, komentari, mišljenja, a društvene mreže vriju od hrvatskih trobojnica, ratnih pokliča i slapova, više ili manje, umjesnog iskazivanja domljublja prema jednoj i jedinoj, Lijepoj našoj. Atmosfera je na vrhuncu, kakva i treba biti u očekivanju grandioznog spektakla gdje su najveća većina mladi.
Piše: V.S.Herceg
Spektakla koji bi, kao, trebao dokazati koliko su Hrvati zapravo Hrvatine, koliko, eto, vole Hercegovce, kako, eto, znaju koga upitati kako je bilo, kao da znaju tko su bili, zašto su i gdje pogubljeni Petar Zrinski (ne ‘Zrinjski’ kako je ‘znalački prekršten’ u Mostaru) i Fran Krsto Frankopan, tko je bila Ana Katarina Zrinski, kao da znaju kako je to biti zarobljen u 90-tima, a živjeti danas i pretvarati se kao da ništa nije bilo, kao da znaju da je ‘Neću izdat ja…’ očajan poziv na život protiv samoubojstva… jer ‘The Show Must Go On’.
Thompsonov koncert je, zapravo, hrvatska inačica studentskih prosvjeda u Srbiji. Buntovništvo i inat, potraga za zajedničkim identitetom, dalekim idealima, ispucavanje nakupljene energije, maštarijama o božanskim ratnicima koji bi željeli biti.
A većina nisu. I neće.
Iščuđavali smo se kako je ‘Prija’ napunila pet zagrebačkih Arena, naričemo kao babe narikače kada ih Lepa Brena rasproda isto toliko i isto toliko mladoj publici.
Nema tu mudrovanja o bitku, bivstvovanju – jer to se shvaća sve kao jedna dobra, velika zabava. Dobar provod.
I tu nema prevelike filozofije, ali ima jedna gola istina – Thompson i njegov tim savršeno čitaju psihologiju mladih.
I zato kapa dolje za marketinšku psihologiju, unatoč izrugivanju i sprdanju kako se radi o “pastirskom roku”, kao da je Rock and roll koncert simfonijskog orkestra uz dirigiranje pokojnog Vjekoslav Šuteja, kao da je krešteći glas raščupanog Stevena Tylera iz Aerosmitha sam Pavarotti…Baljezgarije.
Broj kupljenih karata za Thompsonov koncert je i odgovor vladama i vlastima, premijeru i predsjedniku, političarima i administracijama, a fanovi iz 45 država koji dolaze govore kako je “svijet lopta šarena”.
“Have a good time”
Ali, dok se u transu pjeva o božanskim ratnicima, časti, hrabrosti, domoljublju i “valhalama”, projicirajući, u najmanju ruku, slike Russella Crowea iz Gladijatora ili neznanog junaka obasjanog jarkim zrakama sunca i mačem u ruci, u toj nepreglednoj masi nema puno ‘guštera’ i ‘prašinara’.
Kako drukčije objasniti da Hrvatska treba 4.000 vojnika za obranu “svete Lijepe naše”, da treba vojnu pričuvu i mora plaćati reklame pozivajući mlade da “postanu pripadnici pobjedničke hrvatske vojske”?
Zašto nisu oduševljeni s malo prašine, teškim rancem, postrojavanjem u ranu zoru i uz himnu “Lijepe naše” kojoj se zaklinju na vjernost?
Jer to nije zabavno.
Nije zabavno kada te, kao 20-godišnjaka, a možda i mlađeg ili starijeg, kao što pjevaju Prljavci, “prekriju zastavom i mahovinom”. Jok. Nikako.
Nije zabavno kada stari majka i otac traže po poljanama barem jednu tvoju kost da je poljube bez suza jer su im odavno presušile, držeći ju svetijom od samog križa. Brrr. Ne.
Nije zabavno kada ti, većinom dezerterski hemoroidi u odijelima, polože vijenac i “odaju počast za nemjerljive zasluge za slobodu i Domovinu”, pa potom odu na pivo i pečenje, vjerojatno i brancina ili lososa. Na tvoj račun. Jok.
Nije zabavno biti spreman, kao što pjevaš da ćeš ‘biti spreman’, protiv susjeda koji skrivećki kupuje rakete kao “iznenađenje za tebe”. Jok, jer ne bi, iskreno, želio biti baš tako spreman.
Nije zabavno jer si shvatio/la da je “Valhala” obećanje za budale, a ti si sve samo ne budala i samo želiš party i “have a good time”.
Nije zabavno jer zašto bi ti, a nisu ni predsjednik ni premijer, ni predsjedavajući ovoga ili onoga? U “vrijeme ponosa i slave” bili su briselski stažisti, izbjeglice ili su se negdje “pametno izmaknuli”. Zašto suprotno traže od tebe?
Nije zabavno jer, kad bolje razmisliš, i taj Petar ZriNJski i taj Fran Krsto Frankopan su bili dobri komadi luzera – zašto nisu dali petama vjetra, a ne pustili da im “za slavu i čast”, capnu glave? Ti bi bio “far far away”. Spašavaj se ‘ko može, nek’ se ode pjevaju o drugima – zar ne? Jedan je život.
Nije zabavno jer ti želiš, zapravo, biti upravo kao predsjednik i premijer, neki predsjedavajući – nipošto kao neznani junak obasjan jarkim zrakama sunca i mačem u ruci koji će, po svim prilikama i svojoj sudbi, “položiti život na Oltar Domovine” i zaraditi vječnu slavu. O, ne – jer na Oltaru Domovine nema društvenih mreža gdje ćeš trijumfalno objaviti provod života. A i general Maximus je, iako slavno, ipak skončao u Gladijatoru. Tužno. Ipak ti takvu slavu ne bi. Hvala lijepa.
Radije bi zadržao mokre snove iz Thompsonovih pjesama, ne ulazeći previše u riječi, objašnjenja. To je zamorno. Dosadno. Ali možeš tri sata biti onaj neznani junak obasjan jarkim zrakama sunca i mačem u ruci. To je već nešto. Ali, vjerojatno da bi i mi, danas puno stariji i skloniji prodikama, a u njihovim godinama, bili na Hipodromu. Have a good time”.
/Desk/