Razgovarao: Amil Dučić/Dnevni avaz
– To mi je bilo najpotresnije. Ne samo što je Tribunal prekršio sva prava da uhiti mene, a ne bjegunce poput Karadžića ili Ratka Mladića koji su toliko dugo bili u bijegu. Pri tome su gurali žrtve iz Srebrenice, Prijedora, istočne Bosne. Dakle, gurali su žrtve rata, genocida, zločina protiv čovječnosti, bivše logoraše, žene silovane u ratu. Oni su došli čuti pravdu, a bili su primorani braniti novinarku od iste te institucije. Nizozemska je dozvolila da se na njenom teritoriju ponovno gaze prava žrtava. To je apsolutno skandalozno – kazala je Hartman za Dnevni avaz.
Kako ste doživjeli tih pet noći i šest dana u pritvoru Haškog tribunala?
– Imala sam jako restriktivne mjere. Bila sam potpuno izolirana na način da ne bih mogla sresti nikoga tko je optužen. To je bila jedna prostorija u kojoj nije bilo doslovno ništa, kasnije su unosili osnovni inventar.
U javnost su stizale informacije da ste iz izolacije gledali optužene za genocid i ratne zločine, poput Mladića, kako se šetaju. Je li to točno?
– Imala sam potpunu zabranu šetnje, dok su optuženi za ratne zločine poput Mladića imali mogućnost za šetnju na otvorenom prostoru. Također, nisam imala pravo ni na posjete. Dakle, Uskrs sam provela u kavezu. Upravo zbog blagdana nije bilo ni dežurnih liječnika pa tako nije bilo ni mogućnosti za bilo kakvu intervenciju da se, ne daj Bože, nešto dogodilo.
Šta Vam je u tom periodu najteže palo?
– Najteži trenutci bili su kada su me obilazili noćni čuvari zbog činjenice da sam imala tretman kao osobe koje su sklone samoubojstvu, što je apsurdno. Ova mjera izriče se ljudima koji su tek počeli izdržavati zatvorsku kaznu, a osuđeni su na 20 ili više godina zatvora, pa se zbog bojazni da bi mogli počiniti samoubojstvo tako tretiraju, a ne nekome tko je dobio kaznu od sedam dana. Ta noćna smotra podrazumijevala je da sam pet noći morala spavati s upaljenim svjetlom. Svakih 15 minuta ili pola sata tijekom noći čuvari bi me nadgledali, provjeravajući jesam li živa. Doslovno bi vas pipali da se uvjere da ste živi!
Kako ste doživjeli presudu Karadžiću?
– Naknadno sam uspjela pročitati sažetak presude. Postoji više pitanja na koja trenutno imam samo djelimične odgovore. Voljela bih znati na bazi čega zločinački podhvat na čijem je čelu bio Karadžić nije povezan s Beogradom. Možda nije bilo dovoljno dokaza. Zanima me zašto se Karadžić smatra vođom tog podhvat u svezi sa Srebrenicom, što je dokazano samo na osnovu 13. srpnja 1995., a ne i na osnovu 9. srpnja kada je imao sastanak sa zločincem Jovicom Stanišićem na Palama. I zašto genocid samo u Srebrenici, a ne i u ostalim općinama? Nadam se da ću u periodu koji je ispred nas dobiti neke odgovore na ova pitanja, studioznijim čitanjem kompletne optužnice.
Nakon presude Karadžiću imali smo oštre političke reakcije službenog Beograda, a onda i najave o reviziji tužbe za genocid protiv Srbije koje su došle iz službenog Sarajeva. Vaš komentar?
– Čula sam te reakcije, odnosno pročitala sam ih. Bile su očekivane. Može se očekivati da će takvih reakcija još biti. Vidjet ćemo što će izazvati i presuda Šešelju.
Šta očekujete od presude Vojislavu Šešelju?
– Vidjet ćemo šta će donijeti ta presuda. U presudi Karadžiću nejasno mi je mnogo stvari koje se tiču odnosa Karadžića i Šešelja, pa i samog Arkana. Je li i tu riječ o nedostatku dokaza?