PIŠE: Slaven VUJIĆ/facebook
Na slici su Ayan i njegov brat Galip. Uopće nije bitno odakle su, koje su vjere i koji svijet predstavljaju. Bježali su prema nekome od nas, tražeći spas. Nije na nama da sudimo, već da pomognemo. Jasna je zapovijed “ne ubij”. Nema zareza i nastavka, nema zagrada s pojašnjenjem. E pa ubili smo. Ovo su žrtve cijelog čovječanstva.
Ne postoji problem izbjeglica, o čemu bruje svi mediji danas. To je licemjerno izmišljeni problem. Problem je u interesima i oružju. Izbjeglice, glad i bolest su posljedica. Ono što me posebno boli je da smo odahnuli što nismo na izbjegličkoj ruti.
Sramotno, baš mi koji smo osjetili užas rata. Tragamo za kosturima iz ormara dok nam žive duše prolaze susjedstvom u potrazi za rukom prijateljstva. Držimo se ’45 i ’91 kao putokaza ljudskosti. A gdje nam je 2015.? Ključno je pitanje, prijatelju moj, GDJE SI BIO 2015.?
Jer nema te u životu, nema prijatelju. Sve dok živiš za sebe samo, za povijest, za imamo Hrvatsku i imamo partijsku knjižicu. Mi kao država bi trebali biti primjer humanitarstva i socijalne skrbi, baš mi kao mlada država koja je svoje propatila. Ne postojim problem branitelja, niti problem izbjeglica. Postoji problem čovječnosti, jedan jedini.
Ako ćete nešto dijeliti, dijelite ovu sliku. Osmijeh kojeg nijje ispralo nemirno more, već nečovječnost u koju se svakodnevno ugrađujemo. Dao mi Bog snage da otvorim još puno frontova za djecu koja trebaju pomoć. Nije to samo budućnost, to je budućnost i jedna nada za spas ljudskosti u nama. Nije problem vojska koja je djecu potjerala u more, problem je zajednica koja ih iz mora nije spasila.