Razgovarao: Vladimir Matijanić/Slobodna Dalmacija
Fra Drago Bojić, bosanski franjevac, po predanom antinacionalizmu i intelektualnoj širini spada u iznimke među katoličkim klerom. U hrvatskom medijima nije prečesto, pa smo ovaj intervju, nastao mailom, iskoristili kako za osvrt na aktualne događaje, tako i za podsjećanje na neke vječne teme, poput školskog vjeronauka.
Nedavno su predstavljeni rezultati projekta “Politizacija religije u školskim udžebenicima” u kojem su, pod vodstvom Sveučilišta iz Osla, sudjelovali znanstvenici iz država nastalih raspadom Jugoslavije. Utvrđeno je kako je ateizam u udžbenicima predstavljen negativno, s vjerskom ravnodušnošću svrstan je među spiritizam, psovke, kletve… Zašto je u gotovo svim postujugoslavenskim državama snažan pritisak vjerskih zajednica na ateističku manjinu?
– Takav odnost prema ateistima dijelom je posljedica negativnih iskustava vjerskih zajednica u komunističkom režimu, ali je još višee rezultat antiateističke ideologije unutar vjerskih zajednica. Ne može se niti se smije zanemariti činjenica da su vjerske zajednice i vjernici u komnuističkoj Jugoslaviji bili društveno merginalizirani, da su pretrpjeli i velike nepravde, ali to ne može i ne smije biti razlog za sadašnji osvetoljubljivi, mrzilački i isključujući odnos prema ateistima, niti se ateiste može poistovjećivati s komunističkim režimom. Vjera ne bi smjela isključivati ljude koji ne vjeruju. Vjera koja isključuje druge već je po sebi zlo. Vjera se najviše potvrđujue u odnosu prema drugima, strancima, pa čak i neprijateljima.
Zadaća vjerskih zajednica je da zaštite druge i drugačije, da se bore protiv nečovječnosti, obespravljenosti i tlačenja ljudi. Njihova je zadaća da se bore protiv nevjere u vlastitim redovima, a ta se nevjera pokazuje i kroz negativan i isključujući odnos prema ateistima. I vjernici i ateisti trebali bi se čuvati međusobnih isključivosti i graditi odnose u kojima će razlike biti obogaćene i poticaj za susretanje i suradnju, a ne za mržnju i diskiminaciju. Vjernici i ateisti potrebni su jedni drugima, među ostalim, i zbog provjere uvjerenja i zauzetih pozicija i stajališta.
Dokad će komunizam biti izlika? Prošlo je već 26 godina otkako je pao, a čini mi se kako je pod njegovom vladavinom u Jugoslaviji ipak ostvaren i harmoničan suživot različitih vjera.
– Sve vejrske zajednice, pa tako i Katolička crkva, bile su marginalizirane u komunističkom režimu, pretrpjele su velike materijalne štete (oduzimanje i otuđivanje vlasništva) i što je i najstrašnije i najbolnije, njihovi članovi su često i bez ikakve krivnje bili izloženi torturi toga režima. U tom kontekstu je razumljivo da Katolička crkva na komuničko vrijeme gleda kao na vrijeme “sužanjstva”, progona i podčinjenosti, iako se ni to vrijeme ne može isključivo gledati na taj način jer je bilo i pozitivnih iskustava.
No, otada je prošlo gotovo tri desetljeća, komunistički sistem se raspao i danas nema razloga da Katolička crkva i dalje širi strah od komunizma i da za sve probleme sadašnjeg hrvatskog društva optužuje komuniste. Pritom ta ista Katolička crkva uglavnom prešućuje i umanjuje zločine ustaške Endehazije, zločinje zadnjeg rata i zlo koje je učinjeno u pljačkaškoj poratnoj privatizaciji. Ne bih se složio da je u bivšoj Jugoslaviji ostvaren harmoničan život različitih vjera.
Sve one su se našle u sličnoj situaciji i njihova suradnja je bila više rezultat nužnog povezivanja da bi se zajednički štitile od toga sistema. Zbog toga su njihova međusobna neprijateljstva i isključivosti privremeno bile “zaleđene”, a kakvi su stvarno njihovi odnosi, pokazalo se krajem osamdesetih godina kad se odjedanput rasplamsala međukonfesionalna mržnja koja je poslužila nacionalističkim ideologijama i njihovim ratnim ciljevima.
Da je taj navodno “harmoničan suživot” bio privid i posljedica tadašnje nemoći i nepovoljna društvenog statusa, vidjelo se ratnih devedesetih godina, kada su preko noći oživjela stara neprijateljstva.
Priklanjanje nacionalizmu
Otkud u crkvama i vjerskim zajednicama snažan poriv prema “zauzimanju terena”‘
– Zauzimanje teritorija je najsnažnije obilježje svih religija i religijskih zajednica kroz čitavu ljudsku povijest. Taj poriv se temelji na uvjerenju da je samo naša vjera “prava vjera” i da smo “dužni” u ime Božje misionariti druge ljude, po potrebi i silom. Zato sve religije žele imati što veći teritorij jer je time veća njihova politička moć. Pritom se nužno moraju “politički prostituirati” i radi moći rasprodavati i pervetirati ono najbolje u sebi.
Lani ste na predavanju u Mostaru zapazili da “živimo u vremenu humanih ateista i nehumanih i bezbožnih vjernika”. Gdje je porijeklo razlike između deklarirane i stvarne vjere?
– Deklarirana vjera temelji se na pukoj pripadnosti kolektivu, vjernosti instituciji, na izvršavanju propisa, na tradiciji i običajima. Deklarirana vjera je uvijek “velika”, moćna, politička, drćavna, nacionalna vjera. Stvarna vjera je ona “mala”, intimna, nenametljiva, životna, ljudska vjera. Za Isusa iz Nazareta nisu na prvome mjestu bila pitanja teorije, dogmi, obreda, nego pitanje prakse, nasljedovanja i života. Zato je oštro kritizirao etabliranu religiju i njezine predstavnike i štitio ljude od terora deklarirane vjere i njezinih zakona i propisa.
Mediji prenose i vašu tezu da su ateisti humaniji i odgovorniji. Stječe se dojam da ste pomalo razočarani vjerničkim stadom?
Tu rečenicu sam izrekao u kontekstu odnosa vjernika i ateista prema ljudskim pravilima. Kako god se to u vjerskim zajednicama nerado čuje, činjenica je da se ljudi izvan vjerskih zajednica zauzimaju za vjerska prava i slobode. S druge strane vjerske zajednice i članovi tih zajednica uglavnom se brinu za “svoja” prava, za prava svoga kolektiva, a ona često isključuju druge i drugačije. Kolektivno prava vjerskih zajednica često negiraju i individualna prava samih pripadnika tih zajednica, primjerice prava žena.
Odnos prema ljuskim pravima, pogotovo prema pravima manjina, najveća je provjera vjere. Prema Isusu iz Nazareta, bliži nisu samo oni koji su s nama, u “našem stadu”, nego upravo oni koji ne pripadaju našem kolektivu, koje doživljavamo kao “strance i neprijatelje”.
Kakav je vaš stav prema školskim i vrtićkim vjeronaucima?
– U škole bi trebalo uvesti obrazovni tip vjeronauka – predmet u kojem bi se znanstveno i ideološki neutralno govorilo o svim religijama i svjetonazorima u svijetu. Na taj način bi djeca bolje upoznala one druge, a tako bi saznala i da je puno toga što postoji u njihovoj religiji zajednička svjetska religija baština. Treba razvijati svijest o zajedničkim korijenima, međusbonoj povezanosti i upućenosti umjesto usiljenog i fanatičkog inzistiranja na razlikama i zatvaranja u ideološke uskoće.
Vaš je glas prilično disonantan u Katoličkoj crkvi. Jeste li zaista u zanemarivoj manjini ili svećenici poput vas na mogu doći do izražaja od nacionalističkih bukača u mantijama?
– Nažalost, činjenica je da su pobornici nacionalizma dominantni u Crkvi. To se trenutno ponajbolje vidi i osjeća u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Razočaravajuća je i istodobno uznemirujuća činjenica da se toliko ljudi u Katoličkoj crkvi priklanja sadašnjem hrvatskom nacionalizmu i njegovim političkim akterima. To će imati dugoročne posljedice i za Crkvu i za društvo u Hrvatskoj. Bez asistencije Crkve i oltara, ta politička ideologija ne bi ni izbliza imala toliku moć. Dok se god Crkve i vjerske zajednice ne distanciraju od nacionalzma – povijesnih i sadašnjih – oni će i u ubudućnosti biti najsnažnije obilježje naših društava.
Islam nije religija smrti
Može li papa Franjo ozbiljnije reformirati ovdašnju Crkvu?
– U više navrata sam govorio da papa Franjo predstavlja bolju stranu Katoličke crkve, ali ta strana je u manjini. Nadam se da će bar nešto od toga što govori i čini papa Franjo biti prihvaćeno i zaživjeti u Crkvi. Za ozbiljnije reforme potrebna je promjena mentalnog sklopa, nova svijest, novi stav, novi pogled na Crkvu i svijet.
Čini mi se da mnogi u Katoličkoj crkvi, prije svega kardinali, biskupi i svećenici, papu Franju doživljavaju tek kao dobroćudnog i naivnog romantičara koji lijepo govori, ali kojeg je teško slijediti jer se treba odreći trenutne moći, privilegije i komfora. Tako otprilike razmišlja i većina u Katoličkoj crkvi na našim prostorima.
Živite u BiH, u svakodnevnom kontaktu sa islamom. Ovdašnji islamofobi često, naročito nakon terorističkih napada, govore i pišu o ratničkom karakteru islama. Kakav je vaš stav prema takvim tezama?
– Tako fromulirane, općenite i paušalne, teze su opasne jer difamiraju čitavu religiju i sve ljude koji joj pripadaju. Točno je da je jedan od najvećih problema suvremenog svijeta terorizam koji poziva na islam. Ali na temelju toga se ne može osuđivati čitav islam i sve muslimane. Povijest nas uči da se religiozni fanatizam često koristi kao motivacija za teror. Teror je, kako kaže njemači teolog Moltmann, ljubav prema ubijanju i da se bude ubijen, te se može shvatiti kao religija smrti. Zato je važno da se suvremeni muslimani i islamske zajednice diljem svijeta jasno ograde od takvih percepcija islama i od onih koji islam žele prestaviti kao religiju smrti.
U kojoj je mjeri radikalni islam prisutan u BiH?
– U BiH postoje radikalni i fundamentalistički nastrojeni pojednici i grupe među muslimanima i pred time ne treba zatvarati oči. Vodstvo islamse zajednice i islamski teolozi u BiH konačno, iako s velikim zakašnjenjem i još uvijek nedovoljno jasno i odlučno, i sami priznaju da taj problem postoji. On je posljedica desekularizacije i bošnjakizacije bosansko hercegovačkih muslimana, uvoženja i toleriranja fanatičnih, sektaških i fundamentalističkih islamskihduhovnosti iz arapskih zemalja i koketiranja s turkofilijom i neosmanizmom. Naravno, dio hrvatskih i srpskih medija često sve to preuveličavaju želeći tako pojačati mržnju prema muslimanima na ovim prostorima. Problem, dakle, postoji, i ne treba ga ignorirati i umanjivati, ali ni preuveličavati.
Zazivanje pomoći iz Hrvatske
S vremena na vrijeme politička vodstva u Hrvatskoj najave borbu za poboljšanjee položaja Hrvata u BiH. Kakve su posljedice te hrvatske brige?
– Hrvatska politika je bosansko-hercegovačke Hrvate jedino ozbiljno doživljavala za vrijeme rata kad su joj trebali za ostvarenje vlastitih, državnih, nacionalnih i vojnih interesa. Otada su oni uglavnom teret hrvatskom budžetu i hrvatskoj politici koja je i najodgovornija za njihovu sudbinu jer ih je politički zavela i uvukla u hercegbosanski projekt sa strašnim posljedicama.
Njihov broj se posljednjih godina dramatično smanjuje i uskoro će brojčano biti svedeni na manjinu. No, problem bosansko-hercegovačkih Hrvata nije u njihovom malom broju, već u tome što sami ne uspijevaju artikulirati svoje političke interese, što BiH ne prihvaćaju kao svoju zemlju, što i dalje slijede politiku koja ih je dovela u ovo stanje i političke vođe koji eksploatiraju njihove nacionalne i vjerske osjećaje i što uzaludno očekuju pomoć od Hrvatske koja često ni samoj sebi ne može pomoći.
U propovijedi u povodu Svetog Duje vojni ordinarij Jure Bogdan na splitskoj je Rivi govorio o ugroženosti kršćana, a kritički se osvrnuo na medije. Jesu li krščani u Hrvatskoj danas ugroženi i je li oltar mjesto bistrenja medijske politike?
– Kršćani jesu ugrođeni u nekim djelovima svijeta, ali to nikako nije slučaj u Hrvatskoj. Teško da postoji ijedna zemlja u Europi u kojoj katolici i Katolička crkva imaju toliko prava, od financijske potpore države do privilegiranog društvenog statusa.
Zato je i neistinito i manipulativno i perverzno govoriti o ugroženosti kršćana (katolika) u Hrvatskoj. Hrvatski biskupi imaju pravo govoriti kritički i o hrvatskim medijima, ali prije toga bi trebali započeti s katoličkim medijima i kritički govoriti o njihovom funfamentalizmu, fanatizmu i zelotizmu, o autoritarnoj, sektaškoj i apologetskoj koncepciji mišljenja, o sprezi s desničarskim strankama i nacionalnim politikama, o diskriminatornom odnosu prema manjinama (pogotovo srpskoj, primjerice u kontekstu ćirilice). Koncepti katoličkih medija u Hrvatskoj i BiH vrlo često su suprotni onome što traži evanđelje, što zahtijeva u dokumentima Drugoga vatikanskog koncila i crkvenim dokumentima o medijima i što od ljudi u Crkvi danas traži papa Franjo.
Katolička crkva ne želi se osloboditi autoviktimološkog mentalnog sklopa, stalno se bez samokritike i empatije za druge sažaljeva nad samom sobom i svojom navodnom ugroženošću i na taj način izbjegava odgovornost za druge i društvo u kojem djeluje. S oltara bi trebalo govoriti o ugroženosti drugih, o ugroženosti nacionalnih, vjerskih, svjetonazorskih, orijentacijskih i drugih manjina – o ugroženosti svakog čovjeka. To bi odgovaralo duhu Isusa iz Nazareta i njegova Evanđelja.
(Izvor: Slobodna Dalmacija)