Američki poslovni magazin Forbes donosi zanimljivu analizu o državama s najvećim iseljeništvom. BiH je čak na drugom mjestu s 34% stanovništva koje živi izvan domovine. Usporedbe radi, SAD je na 151 mjestu po 1% svojih žitelja koji žive izvan domovine.
Popis zemalja s najvećim udjelom starosjedilačkog stanovništva koje živi u dijaspori otkriva priče o ratu i raseljenju, ali i ekonomskoj stagnaciji i besperspektivnosti. Iako postoje mnogi razlozi zašto bi netko mogao napustiti mjesto u kojem je rođen, male zemlje su najčešće pogođene ovim fenomenom jer su same po sebi u nepovoljnijem položaju kada prvo nude prilike i šanse da se presele unutar zemlje, piše FORBES.
U regijama u kojima su male zemlje uobičajene, a udaljenost se dodaje kao još jedan čimbenik, primjerice na Karibima ili u Oceaniji, najrašireniji je život u dijaspori. Od svih suverenih zemalja s najmanje 750.000 stanovnika, karipska nacija Gvajana imala je najveći udio domaćeg stanovništva, 36,4%, koji je živio u inozemstvu. Jamajka je peta s 28,6%. Uzimajući u obzir neovisne zemlje svih veličina, otočne nacije dominiraju najvišim rangovima sa do polovice njihovog stanovništva koje se nastanilo u drugim zemljama. Polinezija je bila regija s najvećim ukupnim udjelom dijaspore u 2020. godini, od 28,7%, a slijede je Karibi sa 17,7%, analizira ovaj ugledni magazin iz New Yorka.
Druga skupina koja se često pojavljuje među zemljama s najvećom dijasporom su one u istočnoj Europi i na Balkanu. Nakon pada komunizma u ranim 1990-ima, mnogi su ljudi otišli u potrazi za boljim ekonomskim prilikama, primjerice u zapadnu Europu. Regija je doživjela više nemira i rata u 1990-ima, povećavajući veličinu dijaspore.
Bosna i Hercegovina, koja je proglasila neovisnost 1991. tijekom pada komunističke Jugoslavije i nakon toga je doživjela krvavi etnički rat—imala je 34% stanovništva koje je 2020. živjelo u inozemstvu. Albanija je okončala više od četrdeset godina komunizma i međunarodne izolacije 1992. Ozbiljno financijsko loše upravljanje i građanski rat koji je uslijedio držali su zemlju u teškom stanju tijekom 1990-ih i u novom tisućljeću. Danas gotovo trećina stanovništva živi u inozemstvu. Istočnoeuropske nacije i bivše sovjetske republike među zemljama s najvećom dijasporom u svijetu su Moldavija, Armenija, Sjeverna Makedonija, Hrvatska i Kazahstan.
Zemlje koje su trenutno ili su nedavno bile upletene u rat i sukob također se značajno pojavljuju na listi. Sirija, nacija od oko 28 milijuna rođenih ljudi, sada ima njih osam milijuna — ili oko 30 % — koji žive u inozemstvu. Južni Sudan, gdje je građanski rat službeno završio 2020., ima udio dijaspore od 21%. Zemlje kojima njihove vlade ozbiljno loše upravljaju uključuju Eritreju s udjelom dijaspore od 18,5% i Venezuelu s 16,6%. Još jedna kontinentalna latinoamerička zemlja ima još veću dijasporu: građanski rat u El Salvadoru završio je 1992., ali je prevladalo nasilje bandi — više od 20% nacije sada živi u inozemstvu.
Najveća dijaspora potaknuta sukobima, međutim, vidi se na nesuverenom teritoriju, jer više od 45% onih koji su rođeni u Palestini trenutno živi u inozemstvu, prema podacima UN-a.
Najmanje razvijene nacije su najmobilnije
Neke bogate zemlje i teritoriji također imaju visoko mobilno stanovništvo, na primjer Ujedinjeni Arapski Emirati. Računajući samo stanovnike koji su rođeni – djelić od više od devet milijuna koji žive u zemlji – daje kvotu dijaspore veću od 26%. U Hong Kongu, gdje su trećina stanovnika imigranti, domorodačko stanovništvo se odselilo po stopi većoj od 18%. U zapadnoj Europi Portugal je bio zemlja s najvećom dijasporom, a slijedi ga Irska. Obje zemlje imale su nizak gospodarski rast i nizak niz prilika. Usporedbe radi, veličina domorodaca SAD-a dijaspora je iznosila samo 1% u 2020.
Gledajući globalne razvojne slojeve, najnerazvijenije zemlje svijeta doživjele su najveći egzodus s njihovom dijasporom koja čini prosječno 12,5% njihovog domaćeg stanovništva, daleko ispred manje razvijenih i razvijenijih zemalja s oko 3-6% ljudi živi u inozemstvu.
Odjel za stanovništvo UN-a izračunava procjene rezidencijalnog stanovništva zemalja i globalnog broja migranata, pri čemu je 2020. zadnja dostupna godina. Za migrante, organizacija utvrđuje njihov status prema zemlji rođenja ako je moguće. U suprotnom, status migranata može biti određen državljanstvom, što može uzrokovati i premalo i prekomjerno brojanje migranata. U mjestima gdje su mnogi stanovnici rođeni u inozemstvu stekli državljanstvo, broj migranata bit će podcijenjen. U slučajevima kada rođeni ljudi ne dobiju automatski državljanstvo, što se može dogoditi među izbjegličkim stanovništvom, ali i u zemljama s restriktivnim zakonima, broj migranata bio bi precijenjen, zaključuje Forbes.
/Desk/