Piše: Johannes Beck/DW
Što se još mora dogoditi da EU promijeni svoju politiku prema izbjeglicama i useljavanju? Koliko se još ljudi mora utopiti u Sredozemnom moru da bi se europski političari pokrenuli i nešto poduzeli? Koliko katastrofa je potrebno da Bruxelles konačno reagira?
Upravo je prezadužena Italija, nakon havarije broda ispred obala Lampeduse u listopadu 2013., pokazala kako bi Europa morala reagirati na ovakve tragedije. Brodovi talijanske mornarice nadgledali su u sklopu misije Mare Nostrum pomorski put između sjeverne Afrike i južne Europe. Iako je Italija mogla spasiti od utapanja u moru nekoliko tisuća ljudi, druge europske države nisu željele sudjelovati u financiranju misije, koja je stajala 108 milijuna eura godišnje.
Umjesto toga je u studenom prošle godine europska agencija Frontex, zadužena za nadgledanje granice, dobila zadaću da spašava izbjeglice u jeftinijoj misiji pod nazivom Triton. S obzirom da ova misija manje košta od prethodne, ona je fokusirana samo na spašavanja izbjeglica u blizini europskih obala. Tragedije do kojih dolazi ispred obala Afrike ova misija nije u stanju spriječiti. Na taj način se olako uzima smrt tisuća ljudi.
Nakon najnovije tragedije ne želim više čuti nikakve govore europskih političara u kojima oni izražavaju žaljenje zbog toga što se dogodilo! Onaj tko se nije htio uključiti u misiju spašavanja Mare Nostrum, jer mu je to bilo preskupo, u najmanju bi ruku trebao biti pošten i priznati da mu život izbjeglica iz Eritreje, Etiopije ili Sirije nije toliko važan. Koliko je cinična diskusija oko financiranja misije Mare Nostrum, pokazuje pogled na europsku agrarnu politiku. EU godišnje izdvaja 50 milijardi eura kako bi subvencionirao svoje poljoprivrednike. Tako Europljani dnevno izdvajaju više za subvencije poljoprivrednika, nego što košta misija spašavanja izbjeglica Mare Nostrum za cijelu godinu dana.
Tri zahtjeva
Smjernice za novu izbjegličku i useljeničku politiku su već tri godine na stolu. Najprije bi i to u što bržem roku spašavanje na moru moralo ponovo biti prošireno na cijelo Sredozemlje i financirano kao zajednička zadaća svih zemalja članica EU-a. Italiju se ne bi smjelo ostaviti na cjedilu kao što je to učinjeno ukidanjem misije Mare Nostrum.
Drugo, srednjoročno bi se morala reformirati europska useljenička politika. Pored prava na azil na osnovi političkog progona i prava na zaštitu izbjeglica s ratnih područja poput Sirije, moralo bi se priznati i pravo na useljavanje iz ekonomskih razloga. Europa je već godinama de facto useljenički kontinent. U mnogim europskim zemljama je demografska situacija takva da imaju previše starih, a premalo mladih ljudi, tako da će u budućnosti te zemlje trebati sve više imigranata. Određivanjem kvota za useljavanje i uz pomoć sustava bodovanja takav dolazak stranaca bi trebao postati legalan i transparentan. To bi umanjilo juriš ekonomskih izbjeglica na brodove krijumčarskih bandi, koji prometuju po Sredozemnom moru.
I treće, dugoročno gledano EU mora jače uzeti u razmatranje razloge za bijeg i iseljavanje. Onaj tko u vojnoj operaciji uništi državne strukture u Libiji, ne smije se poslije toga kompletno povući i nijemo gledati kako zemlja tone u bezvlašće i kaos. EU mora energičnije i dosljednije inzistirati na poštivanju ljudskih prava. To se na primjer odnosi na Eritreju, zemlju iz koje dolazi veliki dio izbjeglica. Već dugo EU i njegove članice, a među njima i Njemačka, odvraćaju pogled s ove zemlje i na početku su čak u vidu razvojne pomoći podržavali njezin diktatorski režim i režime sličnih zemalja. Vrijeme je da se nešto poduzme – žaljenja i priče je dosta.