Piše: Klaus-Dieter Frankenberger/Frankfurter Allgemeine Zeitung
prenosi: Deutsche Welle
Postoje (geo)politički i drugi razlozi koji idu u prilog strategiji da se balkanske države „veže” uz EU i dugoročno primi, neovisno o danom obećanju „europske perspektive” za te zemlje. Postoji doduše nešto što se zove umor od proširenja, ali ima i zagovornika zemalja kandidatkinja i aspiranata. Srbija, Crna Gora i druge zemlje imaju lobi u Europskoj uniji. To nije ništa loše, i kod ranijih kandidata je bilo toga. Jedno se ipak ne smije napraviti: ne smije se podcijeniti velike prepreke i troškove koji su s time povezani i koje će snositi neto platiše u proračun EU-a.
Kad Europska komisija sad u svojoj strategiji za Zapadni Balkan piše kako bi Srbija i Crna Gora mogle biti spremne za članstvo 2025. godine, onda je to smjela prognoza.
U prošlosti se proširenjima EU-a često pripisivalo čudotvorne učinke. Zaboravimo li pretjerana očekivanja, ipak se može povući pozitivnu bilancu. Ulazak u EU zemljama kandidatkinja je dao modernizacijski zamah i sveukupno je to doprinijelo stabilnosti u Europi. Unija je naravno nakon toga postala heterogenija. „Novi” su sa sobom donijeli drugačija povijesna iskustva i političko-kulturne mentalitete. To nije nikakvo svetogrđe, to je tako.
Ne mogu se prevladati ili eliminirati sva interesna razilaženja. Priprema i sazrijevanje su od ogromnog značenja. Mora se stvoriti temelje pravne države, korupciju se mora iskorijeniti. Rumunjska i Bugarska u trenutku svog ulaska u EU 2007. godine sasvim sigurno nisu bile „zrele” za to, i ne radi se pritom o uobraženom mišljenju.
Nakon što zemlje takozvanog Zapadnog Balkana okončaju svoje pripreme za članstvo, one će iza sebe (morati) ostaviti enormnu transformaciju države, gospodarstva i društva. I onda će još uvijek postojati veliki jaz između njih i EU-a. Članstvo bi k tome moglo imati i druge posljedice: za „Europu” sve udaljeniji postaje cilj „sve tješnje Unije”. To možda i nije nikakva nesreća, čak i ako to europski federalisti tako možda doživljavaju. Pogotovo Europska unija, koja očekuje proširenje i koja ipak ne treba biti unitarna država, mora biti više fleksibilna. Fleksibilnost i „varijabilna geometrija” ubuduće će biti – nužnosti.