Kad se među vatikanskim zidinama donose odluka, bez sumnje tvrdnja prva bi bila da je među tom družbom katolički folklor glavni pokretač u svrsi kapitala i moći.
Piše: Emil Karamatić
Samo činjenica da visoki vjerodostojnici ne donose na uvid dokazanu znanstvenu vijest, nego tek odluku sa svim elementima – vatikansko vjerničku bajku, snagom moći predaju puku na uvid ili produbljenje “vjerničkog znanja”, tjera na postavljanje logičkog pitanja.
Otkud znaju i koja im je metoda dala pravo da gromoglasno tvrde je li nešto istina ili laž? U ovom slučaju ukazanje Blažene Djevice Marije u Međugorju.
Ako se vratimo u blisku povijest lako ćemo pronaći kako su i na koji način usvajane crkvene dogme.
Vjerniku su neupitne, međutim onome tko hoće preuzeti ulogu sumnjivog Tome, bit će izazov postaviti pokoje pitanje. Netko iz radoznalosti, a neko iz nevjerničkog promišljanja. Jer po kršćanskom učenju samo nevjernik propituje. Još bi se poneko mogao pronaći da me uvjeri u netočnost iznesenog.
Od proglašenja svetog Pavla svetim, u katoličkoj crkvi je naizgled bilo sve moguće.
No, ono što bi nas uz međugorska čuda moglo zanimati je i dogma pape Pia IX. koji je prije 174 godine rekao da je Djevica Marija, Majka Božjeg Sina, kao “puna milosti”, “najodličniji plod Otkupljenja: već od prvoga časa svoga začeća potpuno očuvana od svake ljage Istočnoga grijeha te je cijeloga svog života ostala slobodna od svakog osobnog grijeha”. Te papine riječi su poznate i kao dogma o Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije pape Pija IX. iz 1850. godine.
Da je Marija začela po Duhu Svetom kroz stoljeće je bio dio vjere običnog puka ali i negiranja ili prešućivanja katoličke crkve, sve do trenutka kad je Pio popio bukaru vina i presudio za sve vjeke vjekova – Amen.
I kroz stljeća od pape do pape do pape se ide od oduke do odluke. A puku ostaje vjerovati ili ne vjerovati. Recimo, ja vjerujem. Ja sam vjernik, zvuči kao najjednostavniji i najlakši odgovor bez ikakve potrebe za propitivanjem mojih sumnji
Crkvi sam se od djetinjstva divio. Nitko nema toliku moć da svoje odluke pretoči u istine bez ikakva valjanog dokaza. Naprosto, sve je jednostavno, moć religija počiva na vjeri, a ne u dokazima. Oduševljen sam biblijskim bajkovitom prikazima. Zato i jesam katolik. Zabavno je.
I kako nas i papa Franjo uvjerava, nikad dosadno.
U Međugorju nitko nikad ništa neće dokazati, ali će papa Franjo, kao što su i njegovi prethodnici i njegovi nasljednici tvrdili da govori istinu kao da je prije izgovora na nekom važećem institutu – dokazana.
Osobno volim Međugorje i u njemu se lijepo osjećam. Zašto? Možda zbog dobrog vina, prijatelja i velikog broja ljudi koji se mole i pjevaju. Neko neobično lijepo okruženje.
A sad, samo malo ću se zaustaviti na taze Papinoj odluci. Ona mi je kao i odluke biskupa Perića. Novinarski i literarno zabavna. Znanstveno neobjašnjiva, ali religijski vjerniku postavljena da ni u ludilu ne sumnja u nju. Uostalom kao u svim religijama.
Ako ovo svoje kratko promišljanje svedem razumnom broju redaka, postavio bih ključno pitanje važno i vjernicima i nevjernicima i onima što propituju.
Dakle, kakva je razlika između tvrdnji pape Franje i tvrdnji biskupa Perića? Ako zanemarimo moć vjerodostojnika, skoro pa nikakva. Jedan i drugi imaju tvrdnje bez ikakvih valjanih dokaza. Ili Hercegovcu najvažniji dio. Imaju tvrdnje koje mogu podići ili smanjiti međugorski bruto dohodak.
I na kraju, tvrdnje jednog i drugog poslužit će u svrhu dobre zabave narodnih masa u vjeri ili nevjeri. Amen!
/Republika/