Piše/prenosi: Dubravka Mijatović, integrativna terapeutkinja/Republikainfo.com
(Autorica je u tekstu prenijela kazivane emocije i iskustvo pacijenta tijekom doživljenog procesa rada na sebi)
Ne kao da sam, već očito jesam preuzeo silnu majčinu paćenost. Bijasmo djeca i učismo po modelu. Da nisam to osvijestio i potom maknuo teški emocionalni naboj koji je bio u podlozi tog uvida, ja bih i dalje osjećao probadanja, nejasnu težinu i bolove u predjelu zdjelice, koji bi nakon dužeg vremenskog perioda i prerasli u neko oboljenje. Zasigurno. Znao sam noći probdjeti skrvčen jer me je „presjekla“ bol u zdjelici. Nagutao sam se ja antibiotika ali je moja zdjelica ponovno slala signale, i to često, da problem nije riješen.
Na terapiji sam naučio da se u zdjelici nalaze naši životni impulsi, nagoni i sposobnost prepuštanja i užitka u životu. Znate li što sam ja od svega toga imao?! NIŠTA!!
Kad mi je terapeutkinja rekla da pratim koje mi životne situacije izazivaju neugodu i stresnu reakciju iz zdjelice, otvorio mi se jedan potpuno novi svijet shvaćanja i razumijevanja mog “zdjeličnog problema”. Ne bih to nikad znao sam povezati.
Pa je tako svako majčino oštro upiranje i zapovijedanje kažiprstom mene treslo u zdjelici, svaki njen bijesni pogled, mene je grčio u zdjelici, svako njeno nepriznavanje moje životne ideje ili potrebe je mene lomilo u zdjelici.
I slomilo me!
S druge strane, kad bi se pojavio njen paćenički dio, osjećao sam kako postaje moj i kako osjećam težinu u zdjelici.
Tako sam se i ja počeo osjećati paćenički u odnosima sa djevojkama, od ženskog roda općenito jer je moj tada već ugrađeni program odnosa sa majkom samo nastavio svoju vrtnju i u odnosima sa ženama. Tolika zadirkivanja (i to ne iz šale ili od milja) mene još u vrtiću, preko osnovne škole kad bi mi se otvoreno smijale i izrugivale pa i na fakultetu gdje sam već sa strahom od žena doživio dodatna šikaniranja.
Ono što mi je najteže bilo je to da se nisam uspio povezati sa zdravim muškim dijelom u sebi da bih mogao prirodno ocijeniti odnos s nekom djevojkom u prijateljskom ili pak u nekom višem, ljubavnom pogledu.
Niti znam tko sam, što sam, a niti što se zbiva!
Ja sam zalutao, i da vam budem iskren: MNOGI SMO.
Nemojmo se pravdati i pretvarati da je sve u redu. NIJE! Moje preburne reakcije na negativne situacije u životu su plod navedene paćenosti (zračiš – privlačiš, ne zaboravi formulu čovječe i sagledaj dobro svoj život!!). Ja sam to kroz svoj program privukao u svoj život. Ali ja sam htio to razriješiti i ja sam taj koji je to i uradio. Preuzeo odgovornost i krenuo u terapijski rad, krenuo u sebe. Katkad mi se čini da sam uhvatio posljednji vlak. Bio sam stvarno loše.
I tužan sam, i ljut, i povrijeđen, ama sve sam da vam budem iskren od srca. Moj muški identitet je blago rečeno bio mrtav, jedva je disao, a zbog čega?
Pa zbog silne instalirane paćenosti i strogoće, nemogućnosti zdravog odrastanja u pravog muškarca kakav ja u svojoj prirodi odnosno originalnosti jesam. Paćenosti koja se izravno pa i neizravno provlačila i zavlačila u mene kroz moj život. Paćenost koja je, tko zna od kojih predaka išla pa se nasljeđivala i nadograđivala (žao mi je, jadni preci i moja majka…) i onda se prenijela na mene i osakatila za život (duhovno i tjelesno).
Ali sada je dosta! Radim na sebi, toga više nema. Ja sve to prekidam i raskidam! Ja postajem!
I to je ostvarivo!
Moja zdjelica je ozdravila.
Povezani tekst:
i-negativna-misao-poticaj-je-za-promjenu-stvar-je-odluke