Piše: Ingo Mannteufel/DW
U Putinovoj Rusiji je to već postalo tradicija: jednom godišnje predsjednik u višesatnoj televizijskoj emisiji odgovara na pitanja koje mu postavljaju iz publike u studiju, preko telefona, interneta, SMS-ova ili direktnim televizijskim uključenjem. Na prvi pogled ova forma komunikacije s pukom djeluje moderno i demokratski. Ipak promotrimo li je pobliže, postaje jasno da nisu ruski građani ti koji razgovaraju sa svojim najvišim političkim predstavnikom, nego ruski vladar razgovara sa svojim podanicima.
Car sa “socijalnom žicom”
Televizijski show je nemilosrdno izorkestriran: Najprije predsjednik smije dati svoju procjenu socioekonomskog stanja. A on glasi otprilike ovako: Vremena nisu jednostavna, ali imamo sve pod kontrolom. Onda bivši, tržišno orijentirani ruski ministar financija Aleksej Kudrin, koristeći pametne, ali oprezno iznesene argumente, smije ukazati na deficite u ruskoj gospodarskoj politici. Ovoj kritici Putin vješto parira argumentom da Kudrin navodno traži prevelike rezove u socijalnom sustavu i da ima premalo srca za ljude.
Ali na to da Putin suosjeća s ljudima uvijek se iznova demonstrira u idućih nekoliko sati. Jer Putin svima obećava podršku: zemljoradnicima, djelatnicima zrakoplovne industrije, građevinskim radnicima na kozmodromu, veteranima, budućim umirovljenicima, bolesnicima, turistima na Krimu i brojnima drugima. Da političari svojim biračima obećavaju mnogo toga je i u zapadnim državama široko uvriježena praksa. No, u ovoj komunikaciji između onih koji vladaju i onih kojima se vlada u Rusiji očituje se jedna osobitost ruskog političkog sustava. Ovdje ne govori samouvjereni glasač koji od svog izabranog predstavnika traži objašnjenje. Ovdje više ruski podanik pokušava kao ponizni molitelj dobiti pomoć od brižnog cara. A Putin koristeći paternističku retoriku obećava poboljšanje.
Druge mogućnosti Rusi skoro i da nemaju. Demokratske institucije kao što su stranke, izbori i parlamenti su baš kao i pravni sustav samo još prazna ljuska. Ako se njihova funkcionalnost mjeri ispunjenjem njihove temeljne zadaće, a ona je pretakanje interesa građana u političke odluke, ove institucije su izgubile svoj smisao i svedene su na izvršno tijelo. U konačnici vlada predsjednik kao nacionalni vođa sa svemoćnom birokracijom. Televizijski nastup u kojemu mu se mogu postavljati pitanja je stoga kafkaeskna predstava koja stvara iluziju o mogućnosti utjecaja građana na politiku u Rusiji.
Putinova vjerodostojnost je poljuljana
U njoj se u više navrata govorilo i o pitanju Ukrajine i odnosa sa Zapadom. Nije bilo iznenađujuće da je Putin svoju dosadašnju vanjsku politiku u osnovi branio. Ali ako se bolje osluhnulo, iz Putinovih riječi bi se moglo zaključiti da on sada prema Ukrajini i Zapadu želi zauzeti mekši stav. On je tako negirao da Rusija gleda Zapad kao neprijatelja. Naprotiv, zastupao je stajalište da Kremlj zanima samo političko rješenje sukoba u Donbasu.
Ipak, povjerenje u čestitost namjera predsjednika Putina je u Ukrajini i na Zapadu uveliko poljuljano. Konačno, Putin je nekada tvrdio da će poštivati suverenitet Ukrajine i da neće pripojiti Krim. Da je unatoč brojnim izvještajima, fotografijama i video snimkama još jednom osporio nazočnost ruskih vojnika u Ukrajini, ne povećava njegovu vjerodostojnost. Na Zapadu se o Putinu sudi samo na osnovu njegovih djela. I Rusi bi to trebali činiti kada su u pitanju njegova obećanja o socijalnim mjerama.