Benjamin Netanyahu proveo je veći dio svog političkog života pokušavajući rat s Iranom prikazati ne samo neizbježnim, već i zakašnjelim. Stoga je za izraelskog premijera ovaj najnoviji sukob bio pobjeda onog trenutka kada je započeo. Ne zato što je svaka posljedica dobra za Izrael, već zato što gotovo svaki zamisliv ishod može prodati kao dokaz da je cijelo vrijeme bio u pravu: da se s Iranom moralo suočiti, da je sila bila neizbježna i da bi odgađanje prijetnju učinilo samo opasnijom.
Gospodinu Netanyahuu ne treba čista pobjeda — treba mu samo trajan narativ. Ovdje se ne radi samo o odvlačenju pažnje izraelskih birača koji ove godine izlaze na izbore. Radi se o učvršćivanju izraelske doktrine nacionalne sigurnosti koja uvijek nadjačava diplomaciju. On treba Izraelce koji govore o Teheranu, a ne o 7. listopadu; o egzistencijalnim neprijateljima, a ne o političkoj odgovornosti ili neriješenoj katastrofi u Gazi — gdje, nakon gotovo dvije i pol godine neselektivnog uništavanja, Hamas i dalje postoji — ili o krizi u Libanonu, gdje obnovljeni sukob s Hezbollahom ne pokazuje znakove jenjavanja.
Rat s Iranom ne briše te neuspjehe, ali ih potiskuje u drugi plan. On također vraća politički razgovor na emocionalni teren na kojem se g. Netanyahu oduvijek osjećao najjačim: korištenje straha uz tvrdnju da samo on uistinu razumije razmjere prijetnje Iranu i (prazno) obećanje da je može ukloniti silom.
Scenarij “dan poslije” kao zajamčena pobjeda
Iz svih tih razloga, bilo koji scenarij “dana poslije” pobjeda je za Netanyahua:
- Ako Iran kapitulira pod vojnim pritiskom, može reći da je sila uspjela tamo gdje diplomacija nije.
- Ako Iran odbije kapitulaciju, ali izađe vojno slabiji, može reći da je Izrael kupio vrijeme degradirajući nuklearne i raketne sposobnosti te zemlje.
- Ako iranska vlada preživi, ali okrvavljena i izolirana, može tvrditi da je neutralizirao neumoljivog neprijatelja.
Čak i dok se čini da Iran strateški planira dugotrajni rat — uz stalni priljev projektila ispaljenih na Izrael kojima se ne nazire kraj — g. Netanyahu će vjerojatno tvrditi da je skrivanje u bunkerima i držanje djece izvan škola nužna cijena. I, za razliku od prethodnih verzija ovog sukoba, više nema nikoga na vlasti tko bi mu rekao da nije u pravu.
Promjena u Tel Avivu i Washingtonu
Tijekom 2010. i 2011. godine, kada je Netanyahu razmatrao napad na iranska nuklearna postrojenja, šefovi sigurnosti i savjetnici su se usprotivili. Petnaest godina kasnije, u izraelskoj vojsci ili vladi više nema glasova koji se protive, jer se Netanyahu okružio lojalistima.
A u Washingtonu se nalazi predsjednik “lak na okidaču”. Netanyahu je tako dobio što je htio: zajedničku američko-izraelsku kampanju predvođenu voljnom Bijelom kućom, koja je započela spektaklom ubojstva ajatolaha Alija Khameneija.
Cijena dominacije
Dugoročni troškovi za Izrael nisu zanemarivi. Oni idu u srce pitanja koje desetljećima pokreće izraelsku politiku: može li se vojna dominacija na Bliskom istoku uistinu pretvoriti u trajnu sigurnost? Izrael koji iz ovog rata izađe kao vojno neprikosnoven može istovremeno postati još politički izoliraniji.
Rizici te izolacije protežu se daleko izvan Bliskog istoka. Čak i prije trenutnog rata protiv Irana, kojem se većina Amerikanaca protivi, američko javno mnijenje dramatično se promijenilo. Prošlomjesečna anketa Gallupa pokazala je da Amerikanci sada više suosjećaju s Palestincima nego s Izraelcima (41% prema 36%), što je nevjerojatan preokret.
Zaključak: “Košnja trave”
Ništa od ovoga ne znači da g. Netanyahu i izraelski državni aparat ne mogu proglasiti uspjeh. Naprotiv, upravo je to problem. Manevrirali su u političku poziciju u kojoj proglašavanje uspjeha više ne zahtijeva stabilan mir, pa čak ni sigurniju budućnost. Zahtijeva samo da Izrael nastavi s onim što analitičari nazivaju “košnjom trave” — opetovanim akcijama za degradaciju sposobnosti protivnika — i da nitko u izraelskom establišmentu ne predloži alternativnu stratešku viziju.
Izrael, pokazavši nadmoćnu silu, ponovno brka dominaciju sa sigurnošću, a taktičku eskalaciju s održivim regionalnim poretkom — dok regija i dalje gori.