Lijek star 4000 godina, koji se najčešće koristi protiv bolova, sprječava nastanak određenih tumora i njihovo širenje po tijelu – otkrića su to koja već mijenjaju zdravstvene politike.
Nick James, britanski stolar u srednjim 40-ima, prvi se put zabrinuo za svoje zdravlje nakon što mu je majka umrla od raka, a njegov brat i nekoliko drugih članova obitelji kasnije su oboljeli od raka crijeva. Odlučio se na genetsko testiranje te je otkriveno da nosi neispravan gen koji uzrokuje Lynchev sindrom, stanje koje značajno povećava rizik od razvoja te vrste raka.
Pomoć je, međutim, stigla s neočekivanog mjesta kada je James postao prva osoba koja se prijavila za kliničko ispitivanje koje je testiralo može li dnevna doza aspirina – lijeka protiv bolova koji se kupuje bez recepta – zaštititi od razvoja raka.
Ovisno o vrsti mutacije gena, 10 do 80% ljudi s Lynchevim sindromom dobit će rak crijeva tijekom života. No, za Jamesa stvari zasad izgledaju dobro. „S nama je na aspirinu već 10 godina i zasad nema raka“, kaže John Burn, profesor kliničke genetike na Sveučilištu Newcastle, koji je vodio ispitivanje.
Zvuči gotovo nevjerojatno, no već dugo postoje naznake da bi ovaj lijek mogao smanjiti šanse za širenje raka debelog crijeva ili čak spriječiti njegov nastanak. Protekle godine niz ispitivanja i studija učvrstio je te dokaze. Neke su zemlje već promijenile svoje medicinske smjernice kako bi uključile ovu pilulu kao prvu liniju zaštite za one koji su najugroženiji (iako stručnjaci naglašavaju da bi se to trebalo raditi isključivo pod nadzorom liječnika). Napokon počinjemo shvaćati i razloge zašto on ima tako tajanstven učinak.
Drevni korijeni
Najnovija otkrića nude izvanredan novi obrat u priči o jednom od naših najstarijih i najučinkovitijih lijekova. Krajem 19. stoljeća arheolozi su u drevnom mezopotamskom gradu Nippuru (današnji Irak) otkrili glinene pločice stare 4400 godina koje nude popise lijekova izrađenih od botaničkih, životinjskih i mineralnih spojeva. Među njima su bile upute za tvar dobivenu iz stabla vrbe. Danas znamo da ona sadrži kemikaliju zvanu salicin, koju tijelo može pretvoriti u salicilnu kiselinu koja pomaže u smirivanju boli. Vrlo je slična po strukturi modernom aspirinu – acetilsalicilnoj kiselini – ali je agresivnija za želudac. Druge drevne civilizacije, uključujući Egipćane, Grke i Rimljane, također su koristile ovaj lijek.
Moderno proučavanje ovog spoja započelo je 1763. godine, kada je engleski klerik Edward Stone pisao Kraljevskom društvu opisujući svojstva osušene i mljevene vrbine kore u borbi protiv groznice. Otprilike stoljeće kasnije, znanstvenici su uspjeli sintetizirati salicilnu kiselinu u manje korozivnu acetilsalicilnu kiselinu i stavili je na tržište pod brendom Bayer.
Premotamo li još jedno stoljeće unaprijed, znanstvenici su počeli primjećivati neočekivane prednosti aspirina u prevenciji kardiovaskularnih bolesti – smanjenju rizika od krvnih ugrušaka čineći krv rjeđom, a krvne pločice manje ljepljivima. Iz tog razloga organizacije poput britanskog NHS-a preporučuju niske dnevne doze za osobe s visokim rizikom od srčanog ili moždanog udara.
Do 1972. godine potencijalne koristi proširile su se na prevenciju raka, zahvaljujući zapaženoj studiji na miševima kojima su ubrizgane tumorske stanice. Američki znanstvenici otkrili su da je dodavanje aspirina u vodu za piće životinja značajno smanjilo rizik od širenja raka po tijelu – procesa zvanog metastaziranje – u usporedbi s miševima koji nisu dobivali lijek.
Iako je otkriće izazvalo uzbuđenje, „nije odmah bilo jasno kako će to utjecati na kliničku praksu“, kaže Ruth Langley, profesorica onkologije i medicinskih ispitivanja na University College London. Nije bilo očito hoće li lijek imati isti učinak na ljude, što je značilo da je nalaz ostao više znanstvena zanimljivost nego potencijalni tretman koji mijenja život.
Prekretnica se dogodila 2010. godine kada je Peter Rothwell, profesor kliničke neurologije na Sveučilištu Oxford u Velikoj Britaniji, ponovno istražio obilne podatke o aspirinu u prevenciji kardiovaskularnih bolesti. U njegovim analizama, činilo se da lijek smanjuje i pojavu i širenje raka, što je potaknulo obnovljeni interes za moć aspirina u borbi protiv bolesti, kao i za razloge zašto on tako djeluje.
Dokazati da aspirin može spriječiti rak u općoj populaciji ipak je izazov. U idealnom svijetu, istraživači bi okupili velik uzorak ljudi. Polovica bi uzimala aspirin, a ostatak placebo pilulu – a zatim biste usporedili tko ima veću stopu bolesti. Međutim, mogu proći desetljeća dok se rak uopće pojavi, što znači da bi randomizirano kontrolirano ispitivanje trajalo jako dugo i bilo iznimno skupo. „To je zapravo gotovo nemoguće“, objašnjava Anna Martling, profesorica kirurgije na Institutu Karolinska u Švedskoj.
Iz tog razloga znanstvenici su pozornost usmjerili na specifične skupine, poput onih koji su već imali rak ili onih koji su genetski podložni njegovu razvoju.
Sve više dokaza
Tu u priču ulazi studija Johna Burna o pacijentima s Lynchevim sindromom. Burn je 2020. objavio rezultate značajnog randomiziranog kontroliranog ispitivanja na 861 pacijentu. Prateći sudionike 10 godina, njegov tim je otkrio da su ljudi koji su uzimali dnevnu dozu od 600 mg aspirina najmanje dvije godine praktički prepolovili rizik od raka debelog crijeva.
Njegov tim je od tada proveo drugo ispitivanje, koje je trenutno u fazi recenzije. Rani rezultati sugeriraju da je mnogo niža doza aspirina (75-100 mg) jednako učinkovita – ako ne i više. „Ljudi koji su uzimali aspirin dvije godine imali su 50% manje karcinoma debelog crijeva“, kaže on. „Želimo nastaviti još nekoliko godina jer će podaci s vremenom postajati sve bolji.“
Niska doza (75-100 mg) slična je onoj koju ljudi uzimaju za prevenciju kardiovaskularnih događaja. To je važno jer aspirin može imati neugodne nuspojave, uključujući probavne smetnje, unutarnje krvarenje, čireve na želucu, pa čak i krvarenje u mozgu, a niža doza se puno bolje podnosi. Nalazi već utječu na politiku. „U Velikoj Britaniji su smjernice promijenjene kao rezultat naših otkrića“, kaže Burn. Od 2020. godine preporučuje se da osobe s Lynchevim sindromom počnu uzimati aspirin s oko 20 godina (za većinu), ili s 35 za manje teške slučajeve.
S obzirom na ove rezultate, prirodno je zapitati se može li aspirin koristiti i drugim skupinama pacijenata. Martling je istraživala može li aspirin smanjiti rizik od metastaza kod ljudi koji su već imali dijagnozu kolorektalnog karcinoma. Njezin se tim usredotočio na osobe s uobičajenim mutacijama u tumorima crijeva ili rektuma. „Od svih pacijenata koji dobiju rak debelog crijeva, 40% ima jednu od mutacija koje smo proučavali“, objašnjava ona. Prijašnja istraživanja sugerirala su da bi ti ljudi mogli posebno dobro reagirati na aspirin.
Trogodišnje randomizirano kontrolirano ispitivanje uključilo je 2980 pacijenata, pri čemu je jedna skupina uzimala 160 mg aspirina dnevno (počevši unutar tri mjeseca nakon operacije), dok je druga primala placebo. Skupina liječena aspirinom imala je upola manji rizik od recidiva (povratka bolesti). „To je velika skupina pacijenata“, kaže Martling. Štoviše, i njezino i Burnovo ispitivanje pokazalo je vrlo malo slučajeva štetnih učinaka kod ljudi koji su uzimali aspirin.
Studija Anne Martling, objavljena u rujnu 2025., brzo je promijenila praksu u Švedskoj. Od siječnja 2026., pacijenti s rakom crijeva u toj zemlji počeli su se testirati na navedene mutacije te im se nudi niska doza aspirina ako ih imaju.
Još nije jasno može li aspirin zaštititi pacijente i od drugih vrsta raka – ali uskoro bismo mogli dobiti odgovore. Ruth Langley trenutno vodi veliko ispitivanje s 11.000 sudionika koji su imali rak debelog crijeva, dojke, gastroezofagealni rak ili rak prostate u Velikoj Britaniji, Irskoj i Indiji. Njezin će tim pratiti učinak dnevne preventivne doze aspirina od 100 mg ili 300 mg, a rezultate očekuju sljedeće godine.
Kako on zapravo djeluje?
Točan mehanizam kojim aspirin sprječava rak dugo je ostao misterij. „Ovaj fantastični lijek djeluje i unutar stanice i izvan nje“, objašnjava Martling, pa bi moglo biti uključeno nekoliko različitih mehanizama. Njezin rad ukazuje na enzim unutar stanice zvan Cox-2, za koji znamo da ga aspirin blokira. Taj enzim pomaže u proizvodnji spojeva sličnih hormonima zvanih prostaglandini, koji pak aktiviraju signalni put koji može dovesti do nekontroliranog rasta stanica.
Nedavno istraživanje Rahula Roychoudhurija, profesora imunologije raka na Sveučilištu Cambridge, sugerira da bi mogao postojati još jedan mehanizam koji uključuje gen koji sprječava T-stanice imunološkog sustava da uoče i ubiju metastatske stanice raka.
Otkrili su da taj gen može aktivirati faktor zgrušavanja zvan tromboksan A2, koji pomaže krvi da stvara ugruške pri ozljedi. Budući da aspirin blokira tromboksan, on bi stoga stanice raka mogao učiniti vidljivijima imunološkom sustavu. To je iznenadilo tim. Langley i kolege pokazali su da ljudi koji su imali rak debelog crijeva ili jednjaka imaju mnogo više razine tromboksana od zdravih pojedinaca, što sugerira da bi on mogao biti pokretač metastaza i kod ljudi.
Lijek za sve?
O tome tko bi trebao redovito uzimati aspirin, i kada, i dalje se raspravlja. Neki istraživači vjeruju da bi kombinirane koristi za kardiovaskularne bolesti i rak trebale potaknuti širu primjenu. Burn je optimističan: „Proveli smo veliku studiju u kojoj smo pokazali da kada bi svaka osoba u 50-im godinama uzimala ‘baby’ aspirin tijekom deset godina, nacionalna smrtnost od svih uzroka smanjila bi se za 4%“.
Većina istraživača ipak tvrdi da bi se on trebao ograničiti na određene pacijente. „Jedna je stvar dati aspirin populaciji s rakom, ali sasvim druga ponuditi zdravoj populaciji nešto što bi im moglo i naškoditi“, kaže Martling. To je zato što aspirin može imati ozbiljne nuspojave i vjerojatno neće djelovati kod svih ljudi ili svih vrsta raka.
Ako imate Lynchev sindrom ili ste se liječili od raka crijeva, možda bi vrijedilo pitati liječnika bi li redovita niska doza bila korisna. „Uvijek razgovarajte s liječnikom ili drugim zdravstvenim djelatnikom prije nego što počnete uzimati aspirin“, kaže Langley.
Kako se istraživanja o aspirinu gomilaju, možda nas čekaju još neka iznenađenja. Hoće li se duga povijest aspirina protegnuti na još 4000 godina u budućnost? Možda će naši potomci koristiti verzije ovog lijeka na načine koje mi danas ne možemo ni zamisliti.
(izvor: BBC)