Nakon što je na zidu zgrade u kojoj stanuje napisan uvrjedljiv grafit usmjeren protiv kolumnista i novinara Jutarnjeg lista Jurice Pavičića, njegov kolega, književnik i kolumnist Slobodne Dalmacije, napisao je vrlo zanimljivu kolumnu koju vrijedi pročitati.
‘Komunjaro šugava, j… te u guzicu‘, nepoznat “pisac” tako je “počastio” Pavičića na fasadi zgrade na njegovoj splitskoj adresi.
Prenosimo u cijelosti Tomićevu kolumnu pisanu za Slobodnu Dalmaciju.
Piše: Ante Tomić/Slobodna Dalmacija
Ne, ovo nije obična prijetnja, pomislio sam analizirajući poruku što je jučer osvanula na zidu zgrade u kojoj stanuje Jurica Pavičić. Rukopis je lijep, njegovan. Slova su jednake veličine, dosljedno i pažljivo stilizirana. Ovo nije djelo amatera, već nekoga vičnog pisanju autolakom. Da sam policajac, autora bih prvo tražio u splitskoj zajednici grafitera.
Opazio sam to i prije, da pisci desničarskih gluposti po zidovima nisu uvijek kreteni. Ili dobro, jesu, uvijek su to kreteni, ali nađe se od vremena do vremena među njima netko sa zavidnom likovnom kulturom. Netko tko čak i nije lišen talenta. Mene je unatrag nekoliko godina na zgradi kupališta Bačvice jedan portretirao s govnom na glavi u tehnici stencila, autolakom preko kartonskih šablona, kao što radi i Banksy.
Ovaj moj, dakako, nije bio Banksy, ali nisam mu mogao poreći određenu vještinu. Obraćao mi se mjesecima uvredljivim porukama na splitskim zidovima i pločnicima, i onda zagonetno nestao. Možda je počeo piti lijekove. Ili mu je mama dala ultimatum da se zaposli. Dosadilo joj je da ga ona od svoje male penzije hrani, dok umjetnik po cijele skalpelom rezucka kutije od cipela.
Svakako, volio bih znati što je s njim? Je li dobro? Pretpostavljam da ni njegov identitet ne bi bilo teško otkriti. Ali, kad bolje razmislim, što će mi to? O čemu bih razgovarao s kretenom, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.
Bio je glupi branitelj
Bilo bi to uzaludno i besmisleno, kao i razgovor s ovim što je Jurici Pavičiću napisao da je šugava komunjara. Treba li uopće gubiti vrijeme na tumačenje kako Jurica Pavičić nije šugava komunjara. Vjerojatno ne, ali evo, obećavam, još samo ovaj put.
Kad sam ja 1993. u Slobodnoj Dalmaciji upoznao Juru, on je bio glupi hrvatski branitelj. U utorak bi napisao kritiku filma braće Coen, a u srijedu zorom bi ga u sivomaslinastom kombiju odvezli krivudavom makadamskom cestom na brdo u drniškom kraju, gdje je s kalašnjikvom u ruci čuvao Hrvatsku i miran san svih hrvatskih građana. Bilo nam je dosta zbunjujuće da on tako odlazi svakih nekoliko tjedana.
“Zašto on to radi?” upitao je jednom netko u redakciji.
“Zato što je domoljub”, odgovorio mu je drugi.
“Pa, dobro”, primjetio je treći razumno, “može on i u Splitu biti domoljub.”
Zaista, i u Splitu je mnogo je njih voljelo Hrvatsku, ali su je voljeli oprezno, izvan dometa artiljerskog oružja. I bilo je razmjerno lako steći tu povlasticu. Osobito ako ste imali visoku stručnu spremu. Da se ne lažemo, nije mnogo njih s diplomom kisnulo u rovovima.
Jure je, kao jedan od rijetkih intelektualaca, dijelio ratničku svakodnevicu sa škverskim variocima i cjevarima, koji su bili tako impresionirani činjenicom da je on filmski kritičar u rubrici kulture, da su ga nazvali Kultura. Taj sam opičeni nadimak, usput, petnaestak godina kasnije dao jednom hrvatskom branitelju u romanu “Čudo u Poskokovoj Dragi”.
Da je htio, Jure Pavičić mogao se osloboditi od poziva za mobilizaciju. U Slobodnoj Dalmaciji bi mu napisali potvrdu kako je našoj domovini daleko potrebniji njegov talent i obrazovanje. Nakitili bi kako on “s perom u ruci brani Hrvatsku”. Ali, Jure to nije učinio jer mu se činilo nepošteno. Spremno je zadužio oružje i otišao na čuku zbog strogog osjećaja moralne obaveze, koji mi kod njega, da kažem i to, često ide na kurac, ali sam ga u tri desetljeća godina našeg prijateljstva naučio tolerirati.
Glupo je išta objašnjavati
Zanimljivo, među kolegama koji Juru danas prozivaju zbog manjka domoljublja nema nijednoga da je u za domovinu odsudnim časovima riskirao život. Josip Jović, koji je rat dočekao u ranim četrdesetima, još kako je mogao jurišati i pucati, ali je ostao na sigurnom, izvan dometa artiljerskog oružja, u stanu nedaleko redakcije, što ga je kratko prije rata dobio kao perspektivni kadar Saveza komunista. Da mu je greškom došao poziv za mobilizaciju, Jović bi se vjerojatno uvrijedio. “Ali, ne, gospodo”, objasnio bi im gordo, “ja s perom u ruci je branim Hrvatsku.”
Pa i Joško Čelan, kad već pišem o autorima šupačkog Hrvatskog tjednika i bivšim partijskim sekretarima, je bio takav jedan pozadinski tip. On ne da nije bio branitelj, već ga je u smiješnoj epizodi jedan branitelj htio deložirati iz vojnog stana na Mejama.
Premda je živio stotinjak kilometara od fronte, Čelan je opet, vidite, na stanoviti način, branio svoje ognjište. Grčevito je držao položaj. “Ja sam Hrvat”, vikao mu je ujutro branitelj iz kupaonice. “I ja isto”, odgovarao mu je prkosno Čelan iz špajze.
U nevjerojatnom obratu režimske kukavice, prilivode i oportunisti danas prozivaju autentične borce za Hrvatsku. Ali, protiv toga ne možemo ništa. Gubitak je vremena bilo što objašnjavati. Tako je besmisleno i uzaludno, da se ja ne mogu dovoljno načuditi da ste vi došli do kraja ovog teksta.