Krajem mjeseca lipnja, kako je Dnevni avaz otkrio velikan pisane riječi, cijenjeni profesor i akademik Dževad Karahasan, izašla je njegova dugoočekivana trilogija o mistiku Omaru Hajamu (Hajjam). Time je njegov studentski san biti upotpunjen, a iza korica jedne knjige naslovljene sa ‘Što pepeo priča’, bit će smještena tri dijela, prvi ‘Sjeme smrti’, drugi ‘Utjeha noćnog neba’ i treći ‘Miris straha’.
Prvi dio, kao zasebna knjiga, objavljena je već u Sarajevu prošle godine, a prvi i drugi u Zagrebu. Ovo je, dakle, biti prvi put da treći dio ugleda svjetlo dana, ali i cjelina, a priliku da je prva pročita imat će bh. publika. Svi naslovi su simbolični i nose određenu mistiku i poruku. Prvi dio ‘Sjeme smrti’, iako nosi proturječan naslov, jer sjeme je ono iz čega nešto raste, iz čega izbija život, itekako ima smisla, jer onog momenta kada smo rođeni u sebi nosimo smrt, a zadaća kulture je da nas nauči da joj se možemo radovati.
Konačna istina
– Meni je taj naslov i taj dio romana bio važan da pokažem Hajamovo odrastanje. On, koji je racionalist, znanstvenik, čovjek matematike, astronomije, pokušava sve saznati razumom i tek otkrićem ljubavi, odnosno susret sa ženom koju će zavoljeti, pomaže mu da shvati ovu naizgled nemoguću stvar – da su život i smrt neraskidivo povezani. I zato on na kraju prvoga dijela romana izgovara jednu od svojih slavnih rubaija, koja je, ustvari, mirenje sa smrću, izraz jedne svojevrsne radosti da ćemo na kraju ipak umrijeti. To je neko rješenje – pojašnjava Karahasan za Dnevni avaz.
Drugi dio, ‘Utjeha noćnog neba’, ističe on, nudi jednu široku epsku sliku epohe u kojoj je Hajam živio, u kojoj počinje dekadencija, raspad islamske kulture, ovog islamskog svijeta, velikih carevina, javljaju se birokrati neba koji vjeruju da su vlasnici konačne istine i počinju propisivati šta se ima vjerovati, kako i dokle, javljaju se različite forme fundamentalizma.
– U tom ambijentu raspada Hajam se suočava sa stvarima koje ga užasavaju. To je povijest, čudovište koje se hrani našim mukama, patnjama, krvlju, mesom, kostima, očajanjem. Suočen s tim, on se okreće astronomiji i utjehu pronalazi u promatranju noćnog neba, proučavanju zvijezda i planeta. Lijepi red vječnosti daje mu utjehu pred užasima povijesti – nastavlja književnik.
Treći dio, ‘Miris straha’, govori o tome da strah ima specifičan miris, a njegov zadatak, kako ističe Karahasan, jeste da opominje da ćemo, kada postignemo da sav svijet miriše na strah, imati mogućnost osvojiti sve svoje ciljeve. A mogli bismo dodati da su upravo tako vladajuće elite već 20 godina opstale na vlasti.
– U trećem dijelu romana imamo upravo atmosferu u kojoj sav svijet miriše na strah, ali se Hajam iz tog svijeta sklanja u samoću i prijateljstvo s jednim mladim Bosancem koji mu otkriva važnost onog neposredno danog, jednostavnog – dodao je Karahasan.
Vrijeme u kojem živimo nevjerojatno podsjeća na ono u kojem je živio Hajam.
– Dobra vam je primjedba, užasno, zapanjujuće liči njegovome. Ali, ja Vas uvjeravam da je rekonstrukcija povijesne pozornice krajnje uvjerljiva. U duhu su naše dvije epohe gotovo identične i slažem se s Vama. Problem je u tome što mi živimo u vremenu fundamentalizma i fundamentalista, a fundamentalista je čovjek koji nema vjere. On ima malo znanja o religiji, ne o vjeri, i pokušava sa to malo znanja nadomjestiti odsustvo vjere. Tako da on sa svoje tri formule ozbiljno hoće porobiti sve ljude i nametnuti im se za vođu. Upravo zato Hajam u mom romanu krajnje tvrdoglavo odbija kontakt s državom, uplitanje u državne poslove, jer onog momenta kada pristane baviti se poviješću, boji se da će izgubiti ovu žablju perspektivu, pogled odozdo, vezu s malim, dobrim i poštenim ljudima koji trpe povijest.
Jer, ljudi koji stvaraju povijest to čine samo zato što ne znaju što bi sa svojim životom. Tako oni, gledajući na svijet iz ptičije perspektive, iz visine povijesti, ne vide ili ih ne zanima koliko bola, jada, nesreće, tuge proizvodi njihovo stvaranje povijesti. Hajam tvrdoglavo ostaje kod ove žablje perspektive, prizemljen s ljudima koji povijest trpe, jer jedino tu imate cjelovit život. Danas bi svi željeli da gledaju iz te ptičije perspektive.
‘Danas svi žele izgledati, niko ne želi biti’
– Tako je, jer mi više nemamo povjerenja u život. Nama je prividno znanje potpuno pojelo život. Svi hoće da budu bogati, moćni i lijepi. Svi hoće da se podvrgnu estetskoj operaciji. Svi hoćemo ‘izgledati’, nitko neće ‘biti’. A Hajam hoće ‘biti’. Ako mi date lijep, pravilan nos, pune usne, blago zatamnjen ten, možda ću ja izgledati bolje, ali hoću li to i dalje biti ja?
Jer, pazite, ja bih rekao da mi živimo u religiji konzumerizma, potrošnje. Ta religija nam stalno proizvodi čežnje, stalno nam nudi iluzije, predodžbe i tako nas stalno odvodi iz nas.
I svi danas izgledamo, niko nije.
Nama se danas pokušava prodati priča kojom bi mnogo novca, još više novca moglo kupiti sreću, ljubav, radost i uporno nas se pokušava navesti da zaboravimo da nije bogat onaj koji ima mnogo, nego onaj kome ništa ne treba.
Zašto naša današnja kultura nama ne da da živimo i budemo ono što jesmo? Zato što današnjoj zapadnoj kulturi ne trebaju živi ljudi nego potrošači, a da biste bili potrošač, vi morate stalno željeti da više imate i biti spremni da stalno više kupujete i trošite. A da biste to stalno željeli, ne smijemo vam dozvoliti da se počnete baviti sobom i svojim životom. Zato, evo vam jeftini, ako treba besplatni mobiteli da bez prestanka pišete i primate SMS-ove u kojima nema ničega osim informacije. Evo vam 79 TV programa na kojima će se vrtiti strašno atraktivne, kobajagi, uzbudljive emisije koje vam ne daju da se sastanete sa sobom…
Ljudi zapravo kao da bježe od sebe uvođenjem svih tih pomagala i „olakšica“.
– To je to. Bježe od sebe, jer su izgubili sposobnost radovati se, biti osjećajni, biti ono što jesu. Hajdemo biti iskreni do kraja. Ako nekoga volite, volite ga zbog njegovih nedostataka. I razlika između čovjeka kojeg volimo i čovjeka koji nam ide na živce je u tome što su nam nedostatci čovjeka kojeg volimo simpatični. Jer ljubav je čudo, ne možemo znati zašto nekoga volimo. Naša epoha lažnog, prividnog znanja, naša bolesna ambicija da znamo sve i to pouzdano ne dozvoljava nam da priznamo kako temeljne stvari ne znamo i ne možemo znati.
Mi ne možemo znati zašto nekoga volimo, ne možemo stvarno živjeti ako nemamo nimalo ljubavi, radosti, i ne možemo na to pristati da nam drugi trebaju. Pa pobogu, kako ću se radovati bez drugih. Pa radost nam donosi drugi. Mi ne znamo zašto smo rođeni, ne znamo zašto živimo. Pa čujte, sve bitno je tajno, ali naš strah nam ne dozvoljava da tu tajnu sebi priznamo.
Abdulah Sidran je napisao da je tetris igrica uništila bivšu Jugoslaviju. Nas će izgleda uništiti društvene mreže i sve pogodnosti koje nam pruža moderni svijet.
– Ma da, jer pazite, problem je u tome što smo mi današnji ljudi izloženi jednoj nepodnošljivoj javnoj osami. Svaki od nas, kao što rekoh, bez prestanka sa nekim, k’o fol, komunicira. Svi smo poznati, svi smo uvijek u nekoj frci, a pritom molim vas prisjetite se kad ste posljednji put s nekim tiho i koncentrirano razgovarali 25 minuta. Nema šanse. Meni se događa da me ljudi doslovno bijesno pitaju kako to ti nemaš mobitela, ne može te se dobti. Govorim, što bi me ti dobio? Radi se upravo o tome što čuvam pravo na svoju tišinu čovječe. Ja imam sve manje ljudi s kojima razgovaram upravo zato što ne pristajem razgovarati prividno.
Vi ste Omar Hajam u našem vremenu.
– Tako je. Upravo. Ne pristajem razgovarati praveći se da vas slušam i praveći se da vam nešto govorim. Ako sjedimo onda se moramo jedno drugom otvoriti, posvetiti i razgovarati kad imamo jedno drugome šta reći. Ako sjedim i razgovaram sa vama, ja sigurno imam vremena slušati vas, sigurno želim čuti šta mi govorite, želim o tome razmisliti.
Ako nema toga, nećemo sjediti i razgovarati.
A mi se danas pravimo da razgovaramo razmjenjujući fraze koje ništa ne znače. Ja bih rekao malo šaljivo da je moderna epoha naša počela sa diplomacijom koja je izmislila tzv. „small talks“, prividni razgovor koji se sastoji iz razmjene fraza, a isključuje svaku razmjenu znanja i osjećaja.
O danas nemamo sreće sa vremenom.
Da zaista nemamo. Vidite li, pada kiša. Da pada kiša. Onog momenta kada se u tim krugovima nađe neki starinski čovjek poput mene koji upita ovoga što se žali na kišu, dogodio se skandal. Jer mene zaista zanima ako ne voli kišu, je li nekad pokisnuo pa se prehladio, živciraju li ga mokre noge, što je? Radi se o tome da mi jedan drugoga uopće ne smijemo vidjeti kao ljude. On govori da nema sreće s vremenom, ne zato što on ima nešto protiv kiše, već zato što treba nešto reći što nije osobno, ne obvezuje ni na što i ne provocira odgovor.
Konstantno se trudimo uništiti život.
– Bilo nam je malo što smo izmislili barut koji su prvobitno Kinezi koristili za vatromet, a mi nešto tako lijepo, vedro i bezazleno, koristimo da ubijamo jedni druge. Onda nam je i to bilo malo pa smo izmislili nitroglicerin, počeli proizvoditi dinamit, na kraju došli do atomske bombe. Izmišljamo stalno sve nova, sve učinkovitija sredstva da uništimo život i uspostavimo kontrolu nad svijetom. Nismo se doduše nikada upitali što će nam kontrola nad mrtvim svijetom. A život ipak uporno dalje postoji i raste, opastaje.
Problem Bosne
Da, ali uporno vodimo i ratove i to radi koristi pojedinaca koji se tako bogate. Mnoge Vaše kolege su zaključile da već odavno živimo u Trećem svjetskom ratu. Slažete se?
– Koliko ja znam, prvi koji je izgovorio eksplicitno glasno i jasno tu tvrdnju je Papa Franjo. On je ozbiljan čovjek, nije poltičar, ne želi vladati strahom, on širi radost i ljubav. Kad čovjek poput njega, istinski vjernik, dakle biće dubokog povjerenja u smisao dobra i postojanje, kaže da živimo u Trećem svjetskom ratu, to morate uzeti ozbiljno.
Pogledajmo činjenice.
Imate rat u Ukrajini, imate rat širom Bliskog istoka i imate u srcu Europe na Balkanu vješto pakleno konstruirani nerješivi problem Bosne, koji može u svakom trenutku, kad je kome ćeif, pretvoriti se u rat. Imate na sličan način pakleno vješto konstruirani problem Kašmira u odnosu između Indije i Pakistana.
Dakle, dobar dio svijeta već jest u ratu i kad god netko poželi može taj rat proširiti na još dobar dio svijeta. Činjenica je da mi živimo u vremenu velikog svjetskog rata. To što zapadna Europa, Kanada, SAD nisu obuhvaćeni tim ratom, to je sretna okolnost. Ako dodamo tome još važnu činjenicu da je ekstremno nepravedna raspodjela bogatstava život u ogromnim dijelovima svijeta učinila nepodnošljivim, svi odgovori su vam tu. Vidite da se svaki dan u Mediteranu utopi nekoliko tisuća ljudi. Zašto? Zato što u Africi, Siriji, Iraku, Somaliji, Etiopiji, Libiji, ljudi više ne mogu živjeti. Život je učinjen nemogućim. I uvijek više vole sretnu smrt u moru. Bolje užasan kraj nego užas bez kraja.
Kako je moguće da se povijest uvijek ponavlja. Zar nismo naučili na pogreškama?
– Ja mislim da se on zove Žak Dont, jedan francuski filozof, koji je vrlo zanimljivo, duhovito korigirao Marxa baveći se filozofijom povijesti. Marx je tvrdio da će, kad siromaštvo siromašnih prijeđe određenu granicu, nužno doći do revolucije, pobune i preokreta. Žak tvrdi da je to jedna možda temeljna Marksova zabluda. Kaže, pobune nikada ne dižu siromašni, oni koji su stvarno ugroženi. Oni su dovoljno očajni i dovoljno opterećeni pukim opstankom, borbom za opstanak. Pobune i ratove pokreću oni koji se bore za privilegije.
Jedni da ih ne bi izgubili, i drugi dovoljno bogati da bi ih stekli. Mislim da to objašnjava ovu užasnu dijalektiku smrti, dakle ratove koji se stalno ponavljaju. Velike imperije nastaju ratovima i za njih je rat jedan od važnih oblika privrede. Dok jedna država može ratovati isplativo ona raste i postaje sve jača, moćnija i utjecajnija. Pakleno je to što smo mi potpuno odvojili privredu i život, što se uopće ne pitamo koliko jada, nevolje, bola proizvodi ono što nama donosi profit.
Dakle, povijest će se ponavljati. Ljudi su izgubljeni. Šta im savjetovati. Je li onda jedino rješenje spoznati sebe, vratiti se sebi i svom izvoru?
– Tako je. Osvojiti dovoljno smjelosti da se posvetimo sebi i da se otvorimo drugima. Naravno nitko se ne može otvoriti svakome, ali k vragu, morate naći dovoljno smjelosti da nekog čovjeka osvojite kao prijatelja, da nekome drugom čovjeku kažete da vam je bitan. Tijelo šalje signale, samo ih treba slušati. Samo što smo mi odgojeni i odrasli smo u kulturi koja nam sugerira da svi mi odlučujemo o svojoj sudbini. Svaki od nas mora sebi biti dovoljan, što su užasne besmislice.
Prvo, vjerujte mi da nitko od nas ne odlučuje o svojoj sudbini.
Drugo, sebi je dovoljan samo mrtav čovjek, možda, za njega ne znamo.
Ali, dok sam živ itekako mi trebaju drugi ljudi. Pa dok sam otvoren, živ sam. Nas se uporno uvjerava da je ljudsko društvo džungla. Ne gospodo, moćni ljudi, bogataši od ljudskog društva nastoje napraviti džunglu. Ali, ljudi jedni drugima itekako mogu biti i utjeha i izvor radosti i svašta nešto. Ali mi smo toliko pokoreni, toliko porobljeni prividnim atrakcijama da više uopće ne gledamo druge ljude. Ne sastajemo se sa sobom, kako ćemo se sastati sa drugima.
Sveti mjesec Ramazan je prilika da se pročisti duša i tijelo, da učinimo ovo o čemu smo govorili tijekom razgovora.
– Želim podsjetiti na jednu važnu činjenicu, odnosno šta su ljudi radili birvaktile uz Ramazan. Post je ono što se danas moderno zove dijeta, odričete se hrane, pića, tjelesnih užitaka tijekom dana, povlačite se što je moguće više iz svijeta, iz aktivnog života i dane provodite u miru baveći se uglavnom sobom. U tih mjesec dana boravite u sebi, stanujete u sebi i raspravljate sa sobom. Što sam mogla uraditi a nisam, šta sam krivo uradila, što sam dobro uradila, što sam trebala, a propustila i što nisam trebala – pa učinila. Tako da se pomirimo s onim s kim sam se posvađala, a onda navečer nakon iftara idete na sijelo među ljude koji su poput vas dan proveli sa sobom, sad se idete družiti s njima. Tijekom dana ste se pomirili sa sobom i sposobni ste se otvoriti drugima.
Dogodila se zaista lijepa slika nedavno u Sarajevu. Dolazak Pape Franje ujedinio je sve ljude bez obzira na religiju, jer došao je čovjek pun ljubavi, dobrih namjera s porukom mira. Što znači da kada bi se među našim vođama pokazao neko sličan Papi, ljudi bi napokon dobili priliku za sreću.
– Hvala vam za tu primjedbu. Zašto Papa Franjo tako fantastično dobro djeluje na ljude? Prvo, on ima povjerenje u dobro i on je stvarni vjernik. Jedan litvanski reditelj je rekao: „Otkako se ne boje Boga ljudi se boje svega ostalog“. Franjo je čovjek koji se boji Boga i ne boji se ničega drugoga. Drugo, on ima smjelosti izgovoriti ono što vidi, on ne pristaje na to da prima i govori poruke koje mu netko šalje. On vidi da današnji svijet umire u poniženju i siromaštvu, i on to izgovara. I treće, on svojim životom svjedoči ono što govori. Duboko vjerujem da je papin dolazak i dobar i važan. Duboko vjerujem da je svaka riječ dobra, svaki izraz nade itekako korisan i potreban.
Uskoro je godišnja skupština Društva pisaca na čijem ste čelu. Jeste li uspjeli što uraditi?
– Nažalost, jedva da sam nešto uspio uraditi. Moram vam reći nešto jako zanimljivo. Odem na razgovor s veleposlanikom Švicarske i zamolim ga da financijski pomogne organizaciju književnih karavana kroz BiH. On to shvati gotovo kao osobnu stvar, i toliko iskreno se oko toga angažira i pomogne da uspijemo to organizirati, da je to doslovno dirljivo.
Ljudi u veleposlanstvu savezne Republike Njemačke primaju probleme Društva pisaca kao nešto potpuno ozbiljno i svoje, gledaju kako mogu pomoći, Valentin Inzko angažira se za riješavanje statusa Društva pisaca i njegovo mjesto u društvu, jer bez književnosti nema civilizirane zajednice. Niti jedan, ponavljam, niti jedan, i dva puta podvlačim, od dužnosnika i političara u BiH nije našao vremena i interesa da se pet minuta bavi sudbinom tog Društva da barem sasluša koji su to problemi.
I nedavno mi se objasni o čemu se radi. Dužnosnici, političari u BiH su ljudi pripadnici jedne kaste koja je doslovno podivljala od privilegija, od borbe za privilegiju, tako da je izgubila svaku vezu s narodom koji ih bira i s problemima u životu ovog društva. Primjetio sam da su oni čak počeli izrugivati se narodu i životu u ovoj zajednici. Oni recimo postavljaju za ministra kulture čovjeka koji se javno ponosi time da nije u životu pročitao nijednu knjigu.
Pred Srebrenicom ostajem nijem
– Pred činjenicom Srebrenice ostajem nijem zbog žrtava i zbog počinitelja, jer tugo o meni govore i jedni i drugi, jer su i jedni i drugi ljudi. O meni govori sudbina žrtava jer ja ne znam zašto su na mjestu žrtava danas oni, a nisam ja. To nije moja zasluga, ja ne znam nijednog odgovora.
Ali i počinitelji, oni su ljudi. Bože, ja sam srećom u ovom užasu bio na strani žrtava. Valja nam živjeti sa sviješću o tome da se to dogodilo, valja nam živjeti pored onih kojima se dogodilo, valja nam, o užasa, živjeti sa onima koji su to učinili, valja nam živjeti sa sviješću da će se to ponoviti.
Nadajmo se ne opet u Bosni nego negdje daleko tako da ćemo o tome moći filozofirati, izgovarati mudre frazetine ili se praviti da pomažemo. Što je jedino čemu se možemo nadati, to je ne dozvoliti da to potone u zaborav. Pri tome, koliko god me u nijemost gura užas bola, trpnje, toliko me u nijemost gura i strah od užasa pred onim što su ljudi spremni učiniti svojoj braći ljudima – istaknuo je Karahasan.
(Izvor: Dnevni avaz)