Donald Trump i Vladimir Putin natjerali su Europu da ozbiljnije shvati vlastitu obranu. No, to jedinstvo možda neće dugo potrajati.
Tijekom posljednjih nekoliko godina europske su države sve više shvaćale važnost zajedničke obrane, ponajprije zbog ruske agresije i neizvjesnosti oko američke sigurnosne potpore. Međutim, nadolazeći izbori i jačanje nacionalističke desnice mogli bi ponovno otvoriti podjele unutar Europske unije i ugroziti europsko naoružavanje.
Tijekom većeg dijela posljednjih 800 godina sama pomisao na njemačke vojnike izazivala je strah među stanovnicima Litve. Danas je situacija potpuno drukčija. Litva, mala baltička država koja graniči s Rusijom, zadovoljno dočekuje trajno raspoređenu njemačku oklopnu brigadu na svojem teritoriju.
Agresivna politika ruskog predsjednika Vladimira Putina i pristup njegova američkog kolege Donalda Trumpa, prema kojemu pravo jačega često ima prednost pred međunarodnim pravilima, nisu samo promijenili europske procjene odnosa moći nego i samu ravnotežu straha na kontinentu.
Njemačka, najveća europska država, planira 2029. godine izdvajati 3,5 posto BDP-a, odnosno 162 milijarde eura (182 milijarde dolara), za obranu. To je više od ukupnih obrambenih izdvajanja Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske u prošloj godini.
Umjesto zabrinutosti zbog ponovnog njemačkog naoružavanja, mnoge europske države danas upravo u njemu vide jamstvo vlastite sigurnosti.
Europa se boji ostati bez američke zaštite
Nakon desetljeća nedovoljnog ulaganja u obranu, vodeći europski političari sve više strahuju da bi Sjedinjene Američke Države mogle napustiti Europu prije nego što ona postane dovoljno snažna da se samostalno suprotstavi ruskoj prijetnji.
Ti su strahovi porasli nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, a približili su se panici nakon Trumpova ponovnog izbora 2024. godine.
Trump je tada jasno pokazao svoje nezadovoljstvo Ukrajinom i njezinim saveznicima u NATO-u i Europskoj uniji, kao i sklonost završetku rata pod uvjetima koji bi išli u korist Rusije.
Europski čelnici uglavnom se slažu da je potrebno nastaviti pomagati Ukrajini i pripremiti se za mogućnost da Sjedinjene Američke Države u budućnosti preuzmu tek ulogu posljednjeg zaštitnika NATO-a s druge strane Atlantika.
Zajednički sigurnosni izazov pomogao je i Ujedinjenom Kraljevstvu da popravi odnose sa saveznicima koji ozbiljno shvaćaju obranu, uključujući nuklearno naoružanu Francusku, Njemačku koja povećava vojnu potrošnju te Ukrajini najvjernije saveznike u sjevernoj i istočnoj Europi.
Zajednički protivnik stavio je u drugi plan čak i dugogodišnje nesuglasice povezane s Brexitom.
Njemačka se oslobađa straha od vlastite vojne moći
Promijenila se i ravnoteža straha unutar same Njemačke, gdje je stanovništvo dugo imalo određenu nelagodu prema vojnoj moći.
Tijekom Hladnog rata Zapadna Njemačka imala je jednu od najvećih vojski unutar NATO-a. Međutim, nakon ujedinjenja 1989. godine političari su građanima dopustili da vjeruju kako je Njemačka postala miroljubiva, trgovinski orijentirana država koja nema ambicije ponovno postati vojna sila.
Dio ljevice promatrao je Njemačku gotovo kao bivšeg ovisnika o militarizmu, koji bi se, čim ponovno osjeti miris baruta, mogao vratiti starim navikama i krenuti u katastrofalnu avanturu.
Takva zabrinutost nestala je ponajprije zahvaljujući Vladimiru Putinu, ali i Donaldu Trumpu.
Njemačka je ozbiljnije počela povećavati obrambenu potrošnju nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine. Tadašnji njemački kancelar Olaf Scholz taj je zaokret nazvao pojmom Zeitenwende, odnosno povijesnom prekretnicom.
Ulaganja u obranu dodatno su porasla nakon 2024. godine i povratka predsjednika koji zagovara politiku „Amerika na prvom mjestu”.
Europsko jedinstvo ipak je krhkije nego što se čini
Unatoč dosadašnjem napretku, europsko jedinstvo moglo bi se pokazati mnogo krhkijim nego što trenutačno izgleda.
Tijekom sljedećih 12 mjeseci izbori će se održati u Španjolskoj, Francuskoj, Poljskoj i Italiji. U nekoliko tih država nacionalističke desne stranke imaju ozbiljne izglede za dolazak na vlast.
Neke desne populističke stranke i njihovi političari u prošlosti su pokazivali simpatije prema Rusiji.
Među njima su Marine Le Pen, favoritkinja u francuskoj predsjedničkoj utrci, te Roberto Vannacci, bivši general i simpatizer Rusije koji s desne strane izaziva talijansku konzervativnu premijerku Giorgiju Meloni.
Poljska je pritom poseban slučaj. Iako se njezini političari često međusobno sukobljavaju, gotovo ih sve povezuje izrazito negativan stav prema Rusiji.
Ipak, dio poljskih konzervativaca smatra da je Ukrajina previše zahtjevna i nezahvalna te da presporo priznaje zločine koje su Ukrajinci počinili nad Poljacima tijekom Drugoga svjetskog rata.
Zbog toga zahtijevaju da se vojna i financijska pomoć Ukrajini uvjetuje određenim ustupcima.
Nacionalističku desnicu, međutim, u najvećoj mjeri povezuje protivljenje daljnjoj europskoj integraciji.
Takav stav prisutan je čak i u proeuropskoj Španjolskoj, gdje bi stranka Vox mogla postati dio vladajuće koalicije.
Ohrabrena svojim političkim izgledima, Marine Le Pen predvidjela je da će godina izbora pretvoriti Europsku uniju iz projekta koji teži stvaranju svojevrsne nadnacionalne sile u „Europu nacija”.
Nacionalizam bi mogao zaustaviti europsko naoružavanje
Nacionalistički val mogao bi ugroziti i europsko ponovno naoružavanje.
Kako bi izbjegla zabrinutost susjednih država, Njemačka može povećavati svoju vojsku i obrambenu industriju samo ako svoju financijsku i vojnu moć stavlja u službu NATO-a i Europe.
Tako smatra Liana Fix, autorica nove knjige „Germany Rearmed: The Return of War and the End of Illusions” (Ponovno naoružana Njemačka: Povratak rata i kraj iluzija).
Biti europska sila za Njemačku zapravo znači djelovati unutar francusko-njemačkog saveza, kroz koji je od 1945. godine nastojala ograničiti i uskladiti vlastitu moć s europskim interesima.
No upravo se tu pojavljuje ozbiljan problem.
Fix upozorava na mogućnost podjele Europe na dva sigurnosna bloka.
Prvi bi činili sjeveroistočne europske države, uključujući baltičke zemlje, Ujedinjeno Kraljevstvo, nordijske države i Poljsku. Taj bi blok nastavio zagovarati odlučno odvraćanje Rusije.
Drugi bi činile mediteranske države čije bi vlade mogle biti spremnije na popuštanje Putinu, kupnju ruske nafte i plina te usmjeravanje sigurnosnih ulaganja na jačanje granica zbog migracija iz siromašnijih dijelova svijeta.
Njemačka bi, prema Fix, imala nacionalni interes osigurati sigurnost Poljske i baltičkih država jer one predstavljaju svojevrsnu tampon-zonu prema Rusiji.
Međutim, ako Francuska ne bude željela sudjelovati u sjevernom sigurnosnom bloku, njemački nacionalni interesi mogli bi doći u sukob s interesima ostatka Europe.
Sve više europskih političara moglo bi zagovarati popuštanje Putinu
Istina je da je Marine Le Pen, kako joj rastu politički izgledi, ublažila svoju nekadašnju retoriku naklonjenu Putinu.
Predstavljajući se kao nasljednica Charlesa de Gaullea, obećava zadržati snažne francuske oružane snage.
Ipak, njezin izrazito nacionalno orijentiran pristup industrijskoj politici mogao bi ugroziti zajedničke europske obrambene projekte.
U najgorem slučaju, Europa bi mogla zaključiti da se u kriznim situacijama više ne može pouzdati u Francusku.
Uloga Trumpove administracije u svemu tome dodatno je problematična i nedosljedna.
Trump istodobno zahtijeva od Europljana veća ulaganja u obranu, pokušava poboljšati odnose s Putinom i otvoreno podupire proruske političke stranke europske nacionalističke desnice.
Među njima je i Alternativa za Njemačku (AfD), najveća njemačka oporbena stranka, koja je poznata po stajalištima naklonjenima Rusiji i protivljenju potpori Ukrajini.
Ako Europa zapravo ne mora odvraćati Rusiju, postavlja se pitanje zašto Trump smatra da bi trebala toliko ulagati u ponovno naoružavanje. Europa se, naime, ne priprema za sukob s Kinom.
Europa mora izvući pravu pouku iz Trumpova razdoblja
Europa mora izvući ispravne zaključke iz razdoblja Trumpove politike.
Šok izazvan pokretom MAGA natjerao je Europljane, predvođene Njemačkom, da napokon ozbiljno shvate vlastitu sigurnost i obranu.
Međutim, kako bi taj proces uspješno završila, Europa sada mora odbaciti populistički nacionalizam po uzoru na Trumpa, koji bi mogao uništiti upravo ono što je posljednjih godina počela graditi.
Strah od Rusije i neizvjesnost oko američke potpore ujedinili su Europu više nego desetljeća političkih dogovora. No, ako nacionalističke snage ponovno stave nacionalne interese ispred zajedničke sigurnosti, europsko jedinstvo moglo bi se raspasti upravo u trenutku kada je najpotrebnije.
To bi bila ozbiljna i opasna pogreška.