Sloboda se sanja i ne traži realno prosuđivanje. Sanjati i realno prosuđivati ne može pošten čovjek. Ta igra je neka vrsta diplomatskog kurvanja, kada se istovremeno izražava ljubav i zabija nož u leđa. U borbi za slobodu postoji i ona neobjašnjiva, jaka volja koja izbija svaku vrstu političkih kurvanja.
Piše: Emil Karamatić
Ja sam od onih koji se ne pokoravaju. Ali razumijem puno ljudi koji podržavaju Trumpa ili Putina ili misle da su ta dvojica takvi krojači svjetskih karata da je svaka hrabrost isključena pred njima. Razumijem i razmišljanja koja mi se gade, naprosto da ostanem u duhu slobode kao prava na slobodu rečenog.
Međutim, ne mogu shvatiti, a podržati nikad da netko ima toliku potrebu da se predsjednika Ukrajine, Zelenskog, stalno ponižava. Čak i onaj pokušaj poniženja u Ovalnom uredu mi nije zasmetao koliko potreba domaćih pojedinaca kad, umjesto njegovog imena, koriste termin – recimo “džemperaš”, “džemperasti Zelenski”.
To poniženje stalno prati veličanje i isticanje moći Putina i Trumpa koje doživljavam kao najobičnije političke siledžije i razbojnike.
Istovremeno Europska unija se stavlja na marginu. Do zla Boga da je EU komad afričke pustinje, a ne najbolji dio zemlje ili država na planeti. Možda bi pojedincima koji veličaju moć Rusije i Amerike rekao da govore istinu i da su razumni i mudri ljudi, da slobodu ne doživljavam kao prejaku, emotivno socijalnu kategoriju i da ništa ne znam. Ama baš ništa iz bliske prošlosti ili povijesti.
Uslijedit će niz koji izbija sve gluposti o nečijoj moći.
Ako su umislili da su u pravu svi ti veličatelji političkih seratora, onda bi bilo logično da ih pitam što je radio Winston Churchill i Englezi u Drugom svjetskom ratu? Je li bilo jednostavnije da se pokorio Hitleru i kao lud dizao ruku gdje i kada treba i ne treba, nego da je ponudio vlastitom narodu krv, znoj i suze.? I zamislite analitičke diplomatske snobine, isti taj narod nije bio lud, ali je prihvatio najgoru ponudu, ponudu koju nikada ni jedan premijer do njega nije izustio.
Idemo dalje. Ne želim tražiti primjere redoslijedom nego emocijom kako sloboda i zahtijeva. Nepovezano navoditi primjere, nekom vrstom nereda, što slobodi i pristaje.
Što je radio Tito s prijelazom iz Zagreba u Beograd, a potom u Užice, sve ostalo je povijest…. Ali kako ne spomenuti Kadinjaču, Kozaru, Neretvu i Sutjesku?
Vratimo se godinama unatrag. Što su radili Amerikanci u Bostonskoj čajanki 1773. godine? Srbi u Prvom svjetskom ratu? Ustanici u Bosni i Hercegovini 1875. godine… Što su radili talijanski partizani 1943.? Alžirci i Tunižani u ratu za slobodu protiv Francuske …?
Bilo je nezamislivo osamdesetih godina pomisliti da će Kosovo biti država. Čak ni početkom devedesetih nitko nije smio izustiti da će Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija biti neovisne države.
Tko ih je stajao? U njihovim težnjama za slobodom u početku, nigdje nikog nije bilo. Prvog spomenutog Churchilla, nitko nije htio ni saslušati. Da ne govorim o ostalima. Sve te silne priče sugeriraju da se jačem treba pokoriti? Da ni u ludom snu David nema šanse protiv Golijata?
Međutim, iz osobnog iskustva bi mogu kazati da sam puno puta bio David, i to džemperasti, koji se se nikad nije predao.
No, sjetih se tih divnih boraca poput Chea i Arafata, pa druga Save, pa džemperastog Ive Lole Ribara. Svi su mogli u dubokoj hladovini sjediti. U svojim čaršijama mirno uživati u jelima i pićima i ljubovati na svakom koraku. Jer revolucionarni duh, čak i neupotrijebljen u ratu, traži neku vrstu zabranjenog ljubovanja. Kao bumbar koji leti sa cvijeta na cvijet. Ma, eto neka bude kao Tito, i prije i u ratu, ali i poslije njega.
Ali nisu izabrali taj život, podredili su ga slobodi. Sloboda je jak zov.
I to je dimenzija koja nedostaje svim analitičarima koji su opčinjeni Putinom i Trumpom i njihovim oružjem.
Tuposti su to da nema objašnjenja kako bi oni razumjeli tu vrstu zova. Nekad mi izgleda, volio bih da griješim, kao da je mozak pojedinih analitičara anuliran spoznajom moći kojoj se dive.
Povijest je satkana od boraca za slobodu i siledžija. Hitleru je netko morao kazati: ‘Idiote kud si pošao’. Miloševiću također. Mussoliniju isto. Putin je na dobrom putu odlaska u pakao. Proces zaustavljanja Trumpa je mučan i vjerojatno dug.
Ali će se zaustaviti.
I ne zaboravite – sloboda je oduvijek bila kao oblaci nad Mostarom, taman kad smo ispratili jedne dolaze drugi. Dakle, sloboda su dulumi pitanja s još većim brojem upitnika da ih, kad-tad, moramo osloboditi onog lako zloupotrebljivog, državnog, narodnog, kolektivnog, gdje totalitarizmi slobodu lako zaustave.
Ali ne, to je ono što je nedopustivo. Neumorno se mora ići dalje i slobodu dovesti na mjesto, u okrilje pojedinca koji svojom slobodom ne želi ugroziti drugoga.
Sloboda?
Samo što smo se izborili za jednu, pred vratima stoji druga i moli. Moli za tog zaboravljenog, usamljenog koji čeka da posljednji vrisne. Imam je i ja.
Tad smo se izborili.
Do tada, samo putujemo kroz slobode…