‘Bolja strana’ je naslov ciklusa kolumni/pripovijedaka od kojih svaka opisuje svakodnevne prepoznatljive situacije koje kao poruku imaju afirmaciju međusobnog poštovanja, razumijevanja i povjerenja kao i univerzalnu ideju o općem bratstvu i sestrinstvu među ljudima neovisno o bilo kojoj vrsti njihove pripadnosti i opredijeljenosti. Naziv ‘Bolja strana’ nosi ideju da u svakoj situaciji, ma koliko bila teška ili zamršena, uvijek postoji druga perspektiva – ona svjetlija, smislenija i ljudskija. Ovaj ciklus kolumni polazi od uvjerenja da nikada nije kasno napraviti zaokret: u razmišljanju, u odnosima, u vlastitom životu. ‘Bolja strana’ nije bijeg od stvarnosti, nego svjestan izbor da se u njoj pronađe ono što nas gradi, povezuje i vodi naprijed.
Piše: Miroslav Pilj
Kiša je padala kao da se netko inati s nebom. Nije to bila ona tiha, proljetna kiša koja tek ovlaš dodiruje krovove i prozore, nego gusta, uporna kiša koja je cijeli grad pretvarala u sivu zavjesu.
Asfalt se presijavao pod uličnim svjetiljkama, a voda se slijevala niz pločnike u tankim, nemirnim potocima. Ljudi su stajali na autobusnoj stanici zbijeni pod nadstrešnicom, svako u svom malom krugu nestrpljenja. Autobus je kasnio već dvadeset minuta.
Dvadeset minuta nekome je samo dvadeset minuta. Ali na hladnoj stanici, pod kišom, uz mokre cipele i pogled koji svakih nekoliko trenutaka bježi prema praznoj cesti, vrijeme zna postati mnogo duže.
„Svijet, kao i uvijek, nije imao namjeru čekati“
Jedna žena glasno je uzdisala, kao da bi svojim uzdasima mogla prizvati autobus. Svaki put kad bi pogledala niz ulicu, lice bi joj se na trenutak ozarilo nadom, a onda bi se ponovo zatvorilo u razočaranje.
Mladić je svakih nekoliko minuta pogledavao na sat. Sat mu je, činilo se, bio najvažniji čovjek na stanici.
Dvojica srednjoškolaca prepirala su se oko nečega što vjerojatno već sutra neće ni pamtiti. Njihove riječi, isprekidane smijehom i prkosom, odjekivale su ispod nadstrešnice. U njihovim godinama čovjek još vjeruje da je svaka rasprava važna, da se svaka sitnica mora dokazati do kraja i da svijet može sačekati dok on ne bude u pravu.
A svijet, kao i uvijek, nije imao namjeru čekati.
Kada se autobus konačno pojavio na kraju ulice, njegove su se mokre stranice polako približavale stanici. Farovi su se probijali kroz kišu kao dva blijeda kruga svjetlosti. Motor je zagrmio, vrata su se otvorila i ljudi su, gotovo istovremeno, krenuli prema njima. Svi su navalili unutra. Kao da su se tih dvadeset minuta kašnjenja pretvorili u jedan jedini trenutak u kojem je svako želio biti prvi.
Vozač je sjedio za upravljačem. Bio je to sredovječan čovjek umornih očiju. Na licu mu se vidjelo ono što ljudi obično ne primijete: tragovi dugog dana, neprospavane noći, brige koje se ne ostavljaju kod kuće samo zato što počinje radno vrijeme.
Pogledao je putnike u retrovizoru i tiho rekao: „Izvinite zbog kašnjenja“.
Nitko nije odgovorio. Možda ga nisu čuli. A možda jesu, ali su tog jutra ili tog dana svi bili previše zaokupljeni vlastitim žurbama da bi čuli čovjeka koji im se obraća. Autobus je krenuo. Brisači su ravnomjerno prelazili preko prednjeg stakla, lijevo-desno, kao da pokušavaju obrisati ne samo kišu nego i sivilo cijelog dana. Grad je prolazio iza mokrih prozora: zgrade zamagljenih fasada, prodavaonice s upaljenim svjetlima, ljudi pod kišobranima koji su žurili svako na svoju stranu.
Putnici su šutjeli. Neki su gledali kroz prozor. Neki u telefone. Neki u ništa posebno.
Svako je nosio svoj mali svijet sa sobom.
„U autobusu je zavladala tišina“
A onda se, na sredini vožnje, autobus naglo zaustavio. Nije bio kvar. Nije bilo crvenog svjetla na semaforu. Na cesti je stajala starica. Pokušavala je prijeći ulicu po pljusku. Bila je sitna i pogrbljena, gotovo nestvarna pod velikim kišnim kapima. U jednoj ruci držala je malu torbu, a drugom se pridržavala za kišobran koji je vjetar uporno pokušavao okrenuti naopako.
Pred njom je bila široka cesta, mokra i klizava, a automobili su prolazili kao tamne sjene kroz vodu. Vozač je pogledao staricu. Zatim je pogledao cestu. Pa putnike. Nije rekao ništa. Ustao je. Otvorio vrata autobusa i izašao na kišu. Nekoliko putnika začuđeno je podiglo pogled. Vozač je prišao starici, uzeo je pažljivo pod ruku i polako poveo preko ceste. Hodao je njezinim korakom, a ne svojim.
Zaustavljao se kad bi se ona zaustavila. Čekao kad bi se uplašila. Kiša mu je natapala kosu i ramena, ali kao da je više nije osjećao. Nije žurio. Jer nekad čovjek mora usporiti da bi drugom čovjeku omogućio da stigne. U autobusu je zavladala tišina.
Ona žena koja je do maloprije glasno uzdisala više nije ništa govorila. Mladić koji je svakih nekoliko minuta gledao na sat spustio je ruku. Dvojica srednjoškolaca prestala su se prepirati. Odjednom je svako od njih, makar na nekoliko sekundi, zaboravio na sebe. Gledali su kroz staklo čovjeka koji je po kiši vodio nepoznatu staricu preko ceste.
I možda su prvi put tog dana vidjeli nešto važnije od vlastite žurbe. Kad se vozač vratio u autobus, zatvorio je vrata i ponovo sjeo za upravljač. Nije izgledao kao čovjek koji je učinio nešto posebno. Samo je obrisao kišu s lica rukavom, namjestio retrovizor i nastavio vožnju.
A onda se iz zadnjeg dijela autobusa „začula“ – tišina.
„Do ljudi“
Autobus je i dalje kasnio. Sat je i dalje pokazivao isto vrijeme. Kiša je i dalje padala. Grad je i dalje bio mokar i siv. Ali nešto se među tim ljudima promijenilo.
Ponekad nije potrebno mnogo da se promijeni raspoloženje čitavog dana. Dovoljno je da netko, makar na nekoliko trenutaka, zaboravi na vlastitu žurbu i primijeti drugog čovjeka.
Kad su putnici počeli izlaziti, gotovo svako je pozdravio vozača. On je samo kratko klimnuo glavom. Kao da nije učinio ništa posebno.
A možda upravo u tome i jeste veličina takvih ljudi. Ne rade dobro da bi ih neko vidio. Ne pomažu da bi dobili zahvalnost. Ne čine ljudskost zbog aplauza. Jednostavno učine ono što u tom trenutku treba učiniti.
Autobus je toga dana kasnio dvadeset minuta. Ali možda je baš tih dvadeset minuta trebalo da se dogodi nešto važnije. Da nekoliko umornih, nervoznih i užurbanih ljudi na trenutak zastanu u sebi. Da shvate kako vrijeme nije uvijek ono što pokazuje sat.
Ponekad je vrijeme koje poklonimo drugom čovjeku najvrjedniji dio našeg dana.
A poštovanje?
Ono zaista ne počinje riječima. Počinje onda kada vidimo čovjeka kojem je potrebna pomoć — i ne prođemo pored njega. Jer na kraju dana možda nećemo pamtiti koliko smo čekali autobus. Ali ćemo možda dugo pamtiti čovjeka koji je izašao na kišu da bi nekome pomogao prijeći cestu. I možda je baš zato taj autobus, premda je kasnio, stigao na pravo mjesto. Do ljudi.
Kratko o autoru
Pjesnik, likovni umjetnik, skladatelj, dramski pisac, novinar, radijski voditelj, scenarist… i možda još ponešto. Multimedijalni umjetnik Miroslav Miro Pilj. Desetljećima ovaj umjetnik stvara i živi umjetnost.
Rođen 1961. godine u Sarajevu, spisateljskim radom Miroslav Miro Pilj bavi se već od sedamdesetih godina, a početkom osamdesetih počinje i svoj kant-autorski rad, surađujući s brojnim glazbenicima i skladateljima. Autor je niza dramskih tekstova, likovno-poetsko-glazbenih performansa, kao i samostalnih likovnih izložbi predstavljenih u BiH i inozemstvu, a bio je angažiran i kao novinar i urednik nekoliko medijskih kuća.
Autor je i brojnih koncepata i scenarija za radijske i televizijske projekte. Sudjelovao je na međunarodnim kulturnim i mirovnim događajima, uključujući i Kongres Federacije mladih za mir u svijetu u Washingtonu. Pilj je član Društva pisaca BiH, Društva hrvatskih književnika HB, Društva novinara BiH, AMUS-a i Hrvatskog društva skladatelja i dopredsjednik je Udruge likovnih umjetnika HKD ‘Napredak’.
‘U korak s neMirom’ prva je njegova knjiga poezije, objavljena 1981.godine, a potom slijede zbirke poezije ‘Dijalog’, ‘Sva moja svitanja’, ‘Evo, sa i ja’, ‘Odgovor’, ‘U inat godinama’, ‘Lijepa riječ’, ‘MI nije jednako JA’ i ‘Više od sjećanja’, ‘Nocturno’… Pilj potpisuje i dramske tekstove ‘Zašto?’, ‘Krug’, ‘Čarobni prah’, ‘Sin’, monodramu ‘Ne žalim’…Ali, Pilj je i likovni umjetnik s dvije samostalne izložbe ‘Krila vremena’ i ‘Snaga vode’, ali i performer – performans ‘Do koga je – Istinite bajke i pjesme za odrasle’ izveo je više od 70 puta.