Moji me pacijenti često pitaju mislim li da imaju određenu psihijatrijsku dijagnozu, poput bipolarnog poremećaja, poremećaja pozornosti s hiperaktivnošću (A.D.H.D.) ili autizma. Način na koji to pitaju sugerira da vjeruju kako ja, kao njihov psihijatar, mogu identificirati skrivena svojstva u njihovom mozgu, slično kao što bi netko od mojih kolega liječnika dijagnosticirao pacijentu genetsku mutaciju ili bakterijsku infekciju.
Stvarnost je zamršenija i, na neki način, uznemirujuća. Kada psihijatri kažu da „imate A.D.H.D.”, oni zapravo misle nešto poput ovoga: Nakon što sam vas slušao, razgovarao s ljudima koji vas poznaju i promatrao kako razmišljate i kako se ponašate, donio sam profesionalnu procjenu da se vaše iskustvo uklapa u obrazac ponašanja koji trenutačno nazivamo A.D.H.D. To je skup problema i sklonosti koji se dovoljno često pojavljuju zajedno da smo ih uočili, dali im ime i proučili ih. Ovakvi su obrasci korisni za odabir tretmana koji bi mogli pomoći, ali oni ne rješavaju dublja pitanja o tome kako vaš mozak radi ili kakva ste osoba.
Desetljećima se javni razgovor o mentalnom zdravlju vodio kroz kategorije iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (D.S.M.), službene kompilacije psihijatrijskih poremećaja Američke psihijatrijske udruge. Kategorije temeljene na simptomima bile su praktične za profesionalnu komunikaciju, naplatu osiguranja i provođenje kliničkih ispitivanja, ali su stvorile pogrešan dojam da je svaki mentalni poremećaj relativno zaseban problem s jasnim granicama i suštinom koja ga čini onim što jest.
Znanstveni dokazi prikupljeni iz više smjerova istraživanja, uključujući genetiku, oslikavanje mozga i krugova te mjerenje električne aktivnosti mozga, pokazuju da, iako postoje biološke nepravilnosti povezane s mentalnim bolestima, obrasci koje vidimo u tim znanstvenim studijama ne podudaraju se uredno s dijagnozama u D.S.M.-u. Na primjer, dvije osobe mogu imati sličan genetski profil, ali će jednoj biti klinički dijagnosticiran bipolarni poremećaj, a drugoj shizofrenija. Ni genetika ni skeniranje mozga ne mogu razlikovati osobu s depresijom, A.D.H.D.-om ili autizmom od osobe bez njih.
To ne znači da su psihijatrijske dijagnoze besmislene oznake ili proizvoljne zbirke simptoma. One su praktični alati koji pružaju zajednički jezik za opisivanje vrlo stvarnih obrazaca patnje i oštećenja te mogu pomoći u oblikovanju liječenja. U praksi ih kliničari koriste fleksibilno, a ne kruto.
Problem je u tome što, kada su kategorije jedini jezik koji imamo za razgovor o poteškoćama s mentalnim zdravljem i kada ih javni diskurs tretira kao definitivna objašnjenja, pacijenti i javnost ostaju sa slikom uma koja je previše jednostavna.
Evo što želim da moji pacijenti znaju:
1) Simptomi mentalnih bolesti postoje na kontinuumu. Istraživanja su pokazala da su oni kontinuirano raspoređeni u populaciji, slično kao visina, inteligencija i temperamentalne značajke. To je jedan od razloga zašto su neki istraživači predložili zamjenu tradicionalnih dijagnostičkih kategorija alternativnim pristupima koji probleme mentalnog zdravlja tretiraju više kao niz potenciometara za glasnoću nego kao prekidač za uključivanje i isključivanje.
2) Simptomi mentalne bolesti međusobno se pojačavaju. Važna teorija u psihijatriji, poznata kao mrežna teorija, tvrdi da problemi s mentalnim zdravljem proizlaze iz simptoma koji se međusobno guraju i vuku u petljama koje se same pojačavaju. Nemogućnost spavanja može potaknuti dnevnu nervozu; nervoza može iscrpiti energiju; niska energija može dovesti do socijalne izolacije; izolacija može pogoršati depresivno ruminiranje (prebiranje po mislima); a ruminiranje može otežati spavanje. I tako u krug. Simptome često potiču životni stresori, ali jednom kada raspored simptoma postane samoodrživ, on se nastavlja dugo nakon što je stresor nestao.
3) Na početku su problemi s mentalnim zdravljem neodređeni i mogu se razviti u različite dijagnoze. Baš kao što se stanja poput raka i dijabetesa promatraju kroz razvojne stadije, istraživači sve više govore o stadijima mentalne bolesti, od stadija 0 (pod rizikom) do stadija 4 (otporno na uobičajene tretmane).
Progresija nije uvijek linearna ili unaprijed određena, osobito u ranim stadijima. Četrnaestogodišnjak koji pokazuje anksioznost mogao bi izrasti u osobu s anksioznim poremećajem, ali bi jednako lako mogao razviti depresiju, psihozu ili zlouporabu supstanci, ili pak živjeti zdrav život. Roditelji često žele znati točnu dijagnostičku kategoriju za djetetove izazove, ali istina je da su simptomi inherentno dvosmisleni i dinamični, te ih je bolje ne prisiljavati u loše prilagođenu, fiksnu kategoriju.
4) Dijagnostičke oznake često su slijepe na sudar između onoga što ljudi jesu i onoga što život od njih zahtijeva. Žena sklona nervozi mogla bi se boriti u stresnom radnom okruženju. Muškarac kojem je u djetinjstvu dijagnosticiran A.D.H.D. možda nikada nije trebao stimulanse dok nije počeo raditi dva posla kako bi uzdržavao obitelj, a kronična deprivacija sna učinila je njegove probleme s pažnjom nepremostivima.
Ovo nisu jednostavni slučajevi poremećaja koji su isključivo unutar osobe. To su neusklađenosti između nečijih specifičnih osobina i kapaciteta te onoga što okolnosti od te osobe zahtijevaju. To su ujedno i neki od najčešćih problema u skrbi za mentalno zdravlje.
5) Razumijevanje simptoma isključivo kroz pojam poremećaja može zamagliti njihovo značenje. Zaboravili smo da simptomi nisu uvijek bolesti. Mnoga neugodna tjelesna i mentalna iskustva — bol, kašalj, vrućica, anksioznost, loše raspoloženje — signali su koji su evoluirali jer su bili korisni za naš opstanak. Ne biti anksiozan u prisutnosti grabežljivca skuplje je nego biti anksiozan na šuštanje koje se ispostavi kao samo vjetar.
Iz evolucijske perspektive, tuga i zabrinutost su mentalne obrane protiv uzaludne ustrajnosti i potencijalne opasnosti. Baš kao što je bol signal tijela da ste ozlijeđeni, tuga i zabrinutost mogu biti signali da se nešto u vašim životnim ciljevima ili situaciji treba promijeniti. Problem je u tome što te obrane često mogu pogriješiti ili „zapeti”, baš kao što kašalj može potrajati dugo nakon što infekcije više nema.
6) Ličnost oblikuje izražavanje i liječenje problema s mentalnim zdravljem. Prema mom kliničkom iskustvu, tu leže neke od najvažnijih razlika među pacijentima. Dvije osobe mogu imati iste simptome anksioznosti, ali iz potpuno različitih psiholoških razloga i s različitim potrebama liječenja.
Panični napadaj jedne osobe može biti povezan s dubokim strahom od napuštanja; napadaj druge može biti vezan uz oštru samokritičnost i sram. Neki su ljudi skloni samookrivljavanju i osjetljivosti na gubitak, dok drugi žude za povezanošću i pažnjom. Problemi s mentalnim zdravljem oblikovani su interakcijom između tih trajnih obrazaca ličnosti, kao i nečijih snaga i slabosti u regulaciji emocija i impulsa.
U svojoj praksi rutinski viđam pacijente kojima je jedan kliničar dijagnosticirao depresiju i anksioznost, drugi bipolarni poremećaj, a treći posttraumatski stresni poremećaj u različitim razdobljima njihova života. Dolaze zbunjeni i frustrirani, pitajući: „Koji poremećaj zapravo imam?” Iskren odgovor je: sve njih i nijedan od njih. Svaka od tih oznaka može uhvatiti nešto korisno i informirati opcije liječenja, ali nijedna ne odaje priznanje dimenzionalnoj i dinamičnoj prirodi mentalne bolesti.
Vaši problemi s mentalnim zdravljem nisu uzrokovani jednostavnom stvari koju ili imate ili nemate. Oni su obrasci oblikovani onime što jesmo kao ljudi i koji, zauzvrat, oblikuju ljude koji postajemo. To je kompliciranija priča od „kemijske neravnoteže” ili „bolesti mozga”. Ali bliža je istini. A iskrena priča je ono što vam treba da biste shvatili što vam se događa i pronašli svoj put kroz to.