Timothée Chalamet trebao je biti drugačiji. Do zvijezda se uzdigao 2017. godine, u vrijeme kada se činilo da Hollywood više nije sposoban “proizvesti” vodeće muške glumce i kada se sam koncept muškosti dovodio u pitanje. Krhak i blijed, s gustom valovitom kosom, izgledao je poput sušičavog viktorijanskog umjetnika iz potkrovlja i utjelovio tip “soft boya”, prijeko potreban protuotrov za bahatost alfa mužjaka. U njemu je postojala neporeciva slatkoća, s lisicom nalik drskošću koja je tinjala tik ispod površine.
Nažalost, Timothée Chalamet koji “nosi srce na rukavu” u međuvremenu je ustupio mjesto onome što bi hejteri na internetu mogli nazvati samodopadnim bitnikom s kozjom bradicom iz kafića. Beskonačna press turneja za film “Marty Supreme”, za koji je Chalamet (sada tridesetogodišnjak) zaradio svoju treću nominaciju za Oscara za najboljeg glumca u manje od desetljeća, otkrila je sasvim drugačiju vrstu zvijeri. To djeluje kao izdaja. Možda samo glumi obijesno samouvjerenog Martyja Mausera, koji teži biti najbolji igrač stolnog tenisa na svijetu. Ali to ne djeluje kao gluma. Čini se kao da bez srama pokazuje svoje pravo lice.
Samodopadnost i titule
On je umišljen i pun sebe. Podcjenjuje operu i balet. Blizak je s klanom Kardashian. Govori stvari poput: “Osjećam da već sedam-osam godina pružam doista, doista predane, vrhunske izvedbe.” To je izjavio u intervjuu koji je izazvao val kritika u prosincu, u kojem je nastavio: “Ne želim da to ljudi uzimaju zdravo za gotovo.” Novi Timmy je završio sa skromnošću i smatra da je njegov trenutak slave odavno zaslužen. Očito mu to dugujemo.
Na početku je učinio ono što kulturalne senzacije rade kako bi brzo uzletjele – privukao je i žene i gej muškarce. Predsjednik Trump je upravo bio prvi put prisegnuo, pokret #MeToo bio je posvuda, a užasni muškarci su padali – i tada je na scenu doplovio delikatni gosp. Chalamet. Kultura ga je kolektivno prigrlila kao 21-godišnjeg “emo anđela” koji je svojim probojnim ulogama obećao izbaviti nas od toksičnosti.
Zaludio je milenijalke kao zamišljeni, ali vragolasti tip Jordana Catalana u filmu “Lady Bird”, glumeći uz Saoirse Ronan, koja ga je za GQ opisala kao “ženstvenog, osjetljivog i senzualnog”. Redateljica filma, Greta Gerwig, nazvala ga je “srcolomcem s vrhunskim glumačkim vještinama”, uspoređujući ga s Leonardom DiCapriom, Christianom Baleom i Danielom Day-Lewisom. Postao je ultimativna simpatija “cool djevojaka”, miljenik koji (još) nije bio problematičan.
Još odvažnija bila je njegova uloga zaljubljenog šteneta u nježnom i sparnom filmu Luce Guadagnina “Skrivena ljubav” (Call Me by Your Name). Prividno heteroseksualni Chalamet igrao je tinejdžera u aferi sa starijim muškarcem u vrijeme kada je etika takvog prikazivanja bila predmet žustrih rasprava. No, nije bilo spora oko mlađahnog Timmyja ili one “ljepljive scene” s breskvom. Bez obzira jeste li se hihotali ili plakali dok su mu suze tekle niz lice, onaj dirljivi završni kadar prikaz je muške ranjivosti kakav se rijetko viđa na filmu.
Gubitak skromnosti
Od tada, Chalamet je dosegao razinu slave gdje je postao poput zraka koji dišemo. Možda smo krivi što ga uzimamo zdravo za gotovo. Zar nitko nije primijetio da je svoje dvadesete proveo ulažući srce u prestižne nezavisne filmove, učeći pjevati i plesati kao Willy Wonka i noseći golemu franšizu “Dina” na svojim leđima? Radio je s Wesom Andersonom i Martinom Scorseseom. Repao je s Peteom Davidsonom u emisiji “Saturday Night Live”.
Ali s tim uspjehom došao je i polupodrugljiv nastup koji je Chalametovu početnu privlačnost okrenuo naglavačke. Nestao je “androgini kralj” koji je na crvenom tepihu u Veneciji pozirao u crvenom topu s otvorenim leđima Haidera Ackermanna, izgledajući kao najšik lezbijka koju poznajete. Na njegovo mjesto došla je verzija onog “frajera” (bro) od kojeg smo naivno mislili da će nas spasiti.
U intervjuima tijekom tih ranih godina, Chalamet se činio tjeskobno usklađen s tim kako će biti percipiran. Inzistirao je na tome da se “muški mozak ne razvije u potpunosti do 25. godine” i da “nikada nije glumio s nekom slikom u javnosti na umu”, što ga je, priznao je, “malo plašilo”. I trebalo bi. Nitko ne zna kako se ponašati kada slava iznenada udari.
Kult milijardera
Traženje slave same po sebi nešto je sasvim drugo. Ovdje se moramo pozabaviti “slonom u sobi”: Chalametovom romantičnom vezom, od 2023. godine, s profesionalno poznatom Kylie Jenner. Nemoguće je ne razmišljati o tome kakav je podrugljivi tip postao u kontekstu Kardashian kulta milijarderske hiperženstvenosti. Je li gđa Jenner djelomično kriva za njegovu drsku žeđ da pažnju slavne osobe pretvori u potvrdu, samo s Oscarom umjesto milijuna lajkova na Instagramu? Možda.
No, Chalamet je oduvijek bio ambiciozan – većina talentiranih i uspješnih ljudi jest – pa za što ga onda kažnjavamo? Bilo je više nego malo mizoginije u rulji koja je odbacila Anne Hathaway nakon njezina Oscara 2013., kao da je njezina iskrena želja za uspjehom bila “sramotna” (cringe). Muškim glumcima oduvijek se davalo više prostora da budu nepodnošljivo ozbiljni, na setu i izvan njega.
Ipak, mnogi su bili odbijeni kada je to izrekao izravno, primajući nagradu prošle godine za portret Boba Dylana: “Želim biti jedan od velikana.” Želja da ga se smatra ravnopravnim Marlonu Brandu ili Michaelu Phelpsu vrsta je hvalisavosti koja bi impresionirala svakog “tech bro-a”. Da je ovo bio intervju za AI start-up, Chalamet bi bio zaposlen na licu mjesta.
Ali dok taj “tech bro” možda ima pravo o AI preuzimanju svijeta, održavanje perspektive u Hollywoodu – da snimanje filmova i slava nisu toliko ozbiljni – oduvijek je bilo ključno da ne ispadnete kreten. Chalamet je zapečatio tu sudbinu na nedavnom javnom skupu gdje je prekršio još jedno kardinalno pravilo: udaranje s visoka (s hrpe novca) po umjetničkim formama koje se suočavaju s financijskim izumiranjem, implicirajući da “nikoga nije briga” za operu i balet.
Kakva filmska zvijezda vrijeđa balet? Očito ona čija su majka, sestra i baka sve bile balerine. Svaki trag “soft boy” Timmyja koji se još skrivao ispod tog podrugljivog izraza lica čini se ugašenim. Ironija je u tome što “novi toksični Timmy” ne žudi ni za čim više nego za onom vrstom trenutnog obožavanja koje može doći samo od žive publike – za pljeskom. U ovom trenutku, najbolje što može očekivati je vrlo spor i ironičan aplauz.