Naivno je misliti da će eskalacija sukoba u Iranu dovesti do bilo čega dobrog, piše premijer Španjolske.
Većina ljudi sjeća se te scene. U veljači 2003. godine, Colin Powell, tadašnji američki državni tajnik, stao je pred Vijeće sigurnosti UN-a i pred kamerama držao malu bočicu u kojoj je navodno bio antraks. Njegova poruka bila je jednostavna: Irak ima oružje za masovno uništenje — moramo ga napasti.
Španjolska je imala vlastitu verziju tog trenutka. Naš tadašnji premijer, José María Aznar, rekao je javnosti: „Budite sigurni… da vam govorim istinu: irački režim ima oružje za masovno uništenje.“ Malo tko mu je vjerovao. Tek 5 % Španjolaca podržalo je intervenciju. Zapravo, milijuni su izašli na ulice kako bi se usprotivili ratu koji su smatrali ilegalnim, nemoralnim i nepotrebnim. Ali gospodin Aznar nas je ipak uvukao u njega.
Ostatak je povijest. Tužna povijest. Rat u Iraku trajao je osam godina. Odnio je živote 300.000 ljudi, od kojih su većina bili nevini civili, i gurnuo cijeli Bliski istok u sve goru nestabilnost. Također je pokrenuo najgori val nesigurnosti s kojim se Europa suočila od pada Berlinskog zida, pridonoseći masovnom porastu terorizma, migrantskoj krizi i rastu cijena koji je nagrizao kupovnu moć milijuna kućanstava. Rat predstavljen kao misija širenja demokracije i mira donio je upravo suprotno.
Danas se suočavamo sa sličnom situacijom, a stav moje vlade isti je onaj koji je španjolsko društvo izrazilo prije dva desetljeća: NE RATU. Ne unilateralnom kršenju međunarodnog prava. Ne ponavljanju pogrešaka iz prošlosti. Ne ideji da se svjetski problemi mogu riješiti bombama.
Ovaj stav ne proizlazi iz bilo kakve antipatije prema američkoj administraciji, a još manje iz simpatija prema brutalnom iranskom režimu. Moja vlada uvijek je podržavala transatlantsku vezu i opetovano je i nedvosmisleno osuđivala strašnu štetu koju su ajatolasi nanijeli vlastitom narodu — osobito ženama — i mnogim zemljama u regiji.
Naš stav proizlazi iz činjenice da je ovaj rat ilegalan, velika prijetnja međunarodnom poretku utemeljenom na pravilima i protivan interesima čovječanstva. Nitko ne zna hoće li on pridonijeti padu tvrdolinijaškog režima. Ono što znamo jest da će troškovi biti golemi i da ih neće snositi samo ajatolasi. Iranski civili će ih ispaštati nerazmjerno više. A ostatak svijeta će slijediti s poremećenim transportom, višim cijenama, povećanom nesigurnošću i većom ekonomskom neizvjesnošću.
Prethodna analiza Europske središnje banke procijenila je da bi djelomična blokada Hormuškog tjesnaca mogla dovesti do toga da eurozona izgubi 0,7 postotnih bodova rasta BDP-a i dobije gotovo jedan postotni bod inflacije u samo jednoj godini. A ta analiza nije predviđala vojni sukob razmjera koji bi se sada mogli odviti.
Rat protiv Irana možda će poslužiti povećanju profita industrija povezanih s vojskom i prikrivanju domaćih problema i nedostataka na određenim mjestima. Ali neće služiti tome da Izrael učini sigurnijim ili promicanju pravednog rješenja za Gazu. Neće oslabiti Vladimira Putina niti olakšati mir u Ukrajini. Neće pomoći u iskorjenjivanju siromaštva na globalnom Jugu niti u borbi protiv klimatskih promjena. I sigurno neće donijeti veće plaće, jače javne službe i bolji život našim građanima kod kuće.
Zbog svih tih razloga odlučili smo ne odobriti Sjedinjenim Državama korištenje vojnih baza smještenih na našem teritoriju za ovu operaciju. To je naše pravo kao suverene zemlje i mogućnost predviđena našim bilateralnim sporazumima. To je također naša odgovornost kao čuvara dobrobiti španjolskog naroda. I naša je dužnost kao članice UN-a i čvrstih zagovornika međunarodnog prava. Pravi saveznici duguju jedni drugima međusobnu potporu u trenucima borbe, ali ne i slijepu poslušnost na putu bezobzirnosti.
Rat nije odgovor. Zato radimo s našim europskim partnerima i nekoliko zemalja u regiji na stvaranju konsenzusa za deeskalaciju, osiguravanju prekida vatre i ponovnom otvaranju puta diplomaciji i miru.
Neki će reći da je naša težnja naivna. Ali ono što je doista naivno jest vjerovati da će eskalirajuća razmjena dronova i projektila kojoj svjedočimo dovesti do ičega dobrog. Naivno je misliti da će demokracija i stabilnost izniknuti iz pepela. Povijest je već testirala tu formulu — i ona ne funkcionira.
Srećom, nismo sami u tom razmišljanju. Mnoge su zemlje zagovarale sličan stav proteklih nekoliko dana i nadam se da će mnoge druge slijediti. Došlo je vrijeme da odaberemo koji će princip voditi našu zajedničku budućnost u ovom stoljeću: vladavina sile ili sila pravila. Španjolska će uvijek stajati na strani međunarodnog prava, suradnje među narodima i zaštite ljudskih života. To je mandat koji nam građani daju kada nas biraju. I to je jedini put koji će čovječanstvu omogućiti napredak, gradeći prosperitet za sve.
(izvor: The Economist)