Aleksa Šantić rođen je 27. svibnja 1868. godine u Mostaru i tu, u srcu Hercegovine, proveo je veći dio svog života. Otac Risto rano je preminuo, pa se nad Aleksom starao stric Miho, poznatiji kao Adža. Aleksa Šantić imao je i dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za Aleksinog prijatelja, pjesnika Svetozara Ćorovića. Trgovačka obitelj u kojoj je rastao nije imala razumijevanja za poetski talent mladog Šantića, pa je završio trgovačke škole u Trstu i Ljubljani i potom se vratio u Mostar.
Slavni mostarski pjesnik poznat je po rodoljubnoj, ali i po ljubavnoj poeziji koju je pisao pod velikim utjecajem bosanskih sevdalinki. Najpoznatija takva jeste “Emina”, pjesma koja govori o vječitoj ljubavnoj boli pjesnika.
Naime, blizu kuće imama Sefića živjeli su Šantićeva sestra i zet. Aleksa je neobično volio svoju sestru kojoj se ispovijedao i često je posjećivao njen dom – Tako je jednog dana u susjedstvu sreo imamovu kćer. Emina Sefić tek se “zacurila”, a priče o njoj kružile su po cijeloj čaršiji. Mladići su govorili da Sefićeva kćer nije žensko, već “dženetska hurija” – ljepotica iz raja.
“Po sokacima i mahalama krenu priča o hafizovoj kćeri, ljepotici. Kako joj bujna kosa spletena u teške zlatnosmeđe pletenice igra po leđima; kako su joj oči od žežene kadife, usne – zrele trešnje, alice; dva reda zuba – dvi niske bisera; kako joj je Alah podario lice zarudjele breskve; kako joj pod bijelom košuljom zakopčanom sedef – pucetom do pod vrat i pod svilenim, cvjetnim dimijama igra jedro, zdravo tijelo, tanko u struku, mamno u hodu”, pričalo se tad o Emini.
Tako je te čarobne noći 1903. godine nastala jedna od najljepših pjesama srpske ljubavne poezije. Brat Pero naljutio se na Aleksu zbog “Emine”. Glava kuće Šantića smatrao je da je njegov mlađi brat žestoko zabrljao time što je “po novinama telalio” o kćerki imama Sefića. Plašio se da će ovaj potez mladog pjesnika otjerati mušterije iz radnje i da će Šantići morati maltene da bježe iz Mostara. Međutim, imam Salih Sefić ostao je mušterija u “magazi” Šantića, a Mostar nije zamjerio na pjesmi ispjevanoj, a “anđelu na zemlji”. Štoviše, sve glasnije se pjevalo sokacima ovog hercegovačkog grada.
Udala se sa 16 godina za jednako lijepog Avdagu Koludara i rodila mu je četrnaestoro djece. Kako je i sama pričala svojoj djeci, sa Aleksom Šantićem nikada ni riječ nije razmijenila, ali sjećala ga se do kraja života. Njega i njegovih uglancanih cipela i hlača tako ispeglanih da se o njih čovjek mogao posijeći. Sjećala se žalovitog glasa kojim je pjevao u avliji, kao i da mu muslimani Mostara nikad neće zaboraviti činjenicu da je poštujući njihova vjerska pravila zazidao prozore svoje nove kuće jer su u susjedstvu bila ženska djeca.
Koluder Emina preminula je 1967. godine. Po predanju, kada je poznati bosanski pjevač sevdalinki Himzo Polovina čuo da je Emina preminula otišao je kod Sevde Katice iz Donje mahale, koja je bila poznata po usmenom kazivanju narodnih pesama. Tako i tada nastala je poslednja strofa sevdalinke o Emini.
Umro stari pjesnik, umrla Emina,
Ostala je pusta bašča od jasmina,
Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće,
Pjesma o Emini nikad umrijet neće…
Praunuka lijepe Emine je ništa manje lijepa Alma Ferović-Fazlić, magistrica londonske Kraljevske glazbene akademije, koja je nastupala i sa Eltonom Johnom. Prije dvije godine snimila je “Eminu”, pjesmu posvećenu njezinoj prabaki.
(Izvor: Dnevno.rs)
{youtube}CZR2OUYZ4I8{/youtube}
EMINA
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće…
– Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!…
Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko’!…
1903. / ALEKSA ŠANTIĆ