Krešimir Ćosić, general-pukovnik u mirovini, bio je jedan od istaknutijih stratega HV-a u ključnim operacijama Domovinskog rata. Globus prenosi njegov autorski tekst u kojem objašnjava kako su stvoreni uvjeti za Dayton.
Piše: prof.dr.sc. Krešimir Ćosić, general pukovnik u mirovini
Put do sporazuma o miru u Bosni i Hercegovini, potpisanog 21. studenoga 1995. u američkoj zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson pokraj Daytona, bio je dug, težak i nepredvidljiv. Rat u BiH, koji je počeo u proljeće 1992. srpskom agresijom, nije se mogao zaustaviti samo diplomatskim akcijama i pritiscima. Da bi se onemogućilo ostvarenje velikosrpskih ekspanzionističkih ciljeva, trebala je u prvome redu snažna i organizirana vojna sila, sposobna za provođenje velikih strateških operacija. Republika Hrvatska i njezino državno vodstvo, s predsjednikom Franjom Tuđmanom na čelu, te Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane u BiH imali su odlučnu ulogu u slamanju srpskoga ratnog stroja.
Na jesen 1994. situacija je bila kritična i na bojištima u Hrvatskoj i u BiH.
Srbi su znali da bi osvajanjem Bihaća u gotovo bezizglednu vojnu i političku situaciju doveli Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Činili su tada gotovo sve što su mogli da bi to i ostvarili. Mnogi u međunarodnoj zajednici mislili su u to vrijeme da je pad Bihaća samo pitanje dana. Preko Kontaktne skupine vijesti o skorom padu Bihaća proširile su se od Londona i Pariza sve do Washingtona. U nastaloj situaciji, koristeći se UNPROFOR-om i sporazumom o primirju u Hrvatskoj, vođa pobunjenih Srba Milan Martić mobilizirao je i pokrenuo snage koje su preko hrvatske državne granice prelazile u susjednu Bosnu i Hercegovinu gdje su zajedno sa Srbima iz BiH te Miloševićevim, Šešeljevim i Arkanovim dobrovoljcima iz Srbije sudjelovale u napadima na Bihać.
Bilo nam je jasno da će se nakon pada Bihaća sve te snage pregrupirati i usmjeriti na okupirana hrvatska područja, posebno na karlovačku crtu razdvajanja. Ako bi se to dogodilo, mnoge vitalne prometnice prema hrvatskom jugu bile bi na dometu minobacačke vatre pobunjenih Srba. Hrvatska bi time bila dovedena u najtežu poziciju od početka Domovinskog rata. Ne smije se zaboraviti da su u to vrijeme pobunjeni Srbi i dalje kontrolirali oko 25 posto teritorija Republike Hrvatske i gotovo 70 posto teritorija Bosne i Hercegovine.
Promjena u godinu dana
Samo godinu dana poslije, u studenome 1995., situacija je bila bitno drugačija. Kako je američki diplomat Richard Holbrooke, pomoćnik ministra vanjskih poslova za Europu 1994.-1996. i ključni čovjek mirovnih pregovora u Daytonu, napisao u svojoj knjizi “To End a War” (1998.), uspjeh Hrvatske vojske i hrvatskih snaga, tj. HV-a i HVO-a, bio je klasičan primjer činjenice da su svi diplomatski napori uvijek samo refleksija stvarnih odnosa vojnih snaga na terenu. Konkretno, to znači da nitko nije mogao realno očekivati bilo kakve ustupke sa srpske strane tijekom pregovora sve dok na to nisu bili prisiljeni vojnom silom na terenu. Operacijama hrvatskih snaga, HV-a i HVO-a, Maestral i Južni potez u Bosni i Hercegovini na temelju Splitskog sporazuma odnosi na terenu bitno su promijenjeni.
Holbrooke nadalje piše da su Tuđmanove uvjerljive pobjede promijenile odnos snaga, kako on kaže, na Balkanu. Isto tako naglašava poruke svojih najbližih suradnika. Joe Kruzel javio mu je noć prije nego što je poginuo na Igmanu da je uspjeh Hrvatske vojske u operacijama protiv pobunjenih Srba u Hrvatskoj u temeljima promijenio karakter američke diplomatske ofenzive na ovim prostorima.
Slično je reagirao i Bob Fresure na ručku s predsjednikom Tuđmanom 17. kolovoza 1995., kada su pojedinci iz američke administracije pokušavali zaustaviti operacije Hrvatske vojske jer su smatrali da je zadaća svake diplomacije samo zaustaviti ratne sukobe bez obzira što to znači. Tijekom napornih i zapaljivih razgovora 14. dana u Daytonu, oko razgraničenja na terenu, Holbrooke komentira suprotstavljene strane ovim riječima: “Bošnjaci su neprestano mijenjali svoje stavove, Milošević je vrlo često lagao smanjujući svoju ulogu i utjecaj koji je imao na Karadžića i Mladića, dok je Tuđman vrlo brzo postao istinski kralj Daytona!”
Prva bihaćka kriza i operacija Zima ‘94. Dobro se sjećam prvog susreta s ambasadorom Holbrookeom u State Departmentu početkom studenoga 1994. i razgovora s generalom Jankom Bobetkom. Bobetko je naglasio: “Krećemo u napad na svim frontama ako Srbi nastave s napadima na Bihać. Hrvatska neće mirno gledati sve ovo što se dešava oko Bihaća. Bit ćemo prisiljeni reagirati. To, jednostavno, moramo učiniti kako bismo u slučaju pada Bihaća spriječili prodor vojske bosanskih Srba na privremeno okupirana hrvatska područja te da bismo spriječili srpski masakr civilnog stanovništva u Bihaću.” Holbrooke se počeo nervozno vrpoljiti na stolici te uzvratio: “Ne smijete krenuti, u takvoj se vojnoj operaciji širokih razmjera ne bi mogle izbjeći goleme žrtve i novi veliki val izbjeglica.”
Uslijedila je nakon toga odlučna reakcija generala Bobetka, koji je, vidno iznenađen Holbrookeovim odgovorom, rekao: “To je vaš stav, mi sada idemo u Pentagon i tamo ću razgovarati s generalom Shalikashvilijem. On sigurno dobro razumije ozbiljnost i složenost nastale situacije s vojnog aspekta.”
Nakon pola sata general John Shalikashvili, predsjedavajući Združenog stožera američke vojske, dočekao nas je s istim riječima: “Hrvatska vojska ne smije krenuti u vojnu operaciju širokih razmjera.”
Koliko je jaka HV?
Predrasude o snazi i sposobnosti Hrvatske vojske potkraj 1994. još uvijek su se zasnivale, kao što i sam Holbrooke naglašava, na starim i neutemeljenim izvješćima američkih i britanskih obavještajnih službi koje su uporno tvrdile da su Srbi vojno prejaki.
Takvi stavovi temeljili su se prije svega na analizama CIA-e, kao i na političko-diplomatskim lobiranjima sveprisutne srpske diplomacije od Londona do Washingtona, iako je američki vojni ataše u Zagrebu pukovnik Richard Herrick uporno upozoravao Pentagon još krajem 1994. da su Hrvati već na vrhovima Dinare iznad Knina.
Tako, npr., američki ministar obrane William Perry i general Shalikashvili upozoravaju ministra Gojka Šuška 4. veljače 1995. na sastanku u Münchenu, na kojem je bio i ambasador Holbrooke, da se Hrvati suzdrže od bilo kakvih vojnih operacija. U svojoj knjizi Holbrooke se nerado prisjeća kako se ministar Šušak nakon Oluje šalio na takve njihove komentare.
Dana 29. studenoga 1994. u 11 sati u Pentagonu, u glavnoj sali za sastanke Ministarstva obrane SAD-a, počinje ključni sastanak. Kako izbjeći novu eskalaciju sukoba, novu humanitarnu krizu, pad Bihaća, kako unaprijediti američko-hrvatsku vojnu suradnju, koja je upravo tog jutra i formalno potpisana, bile su teme sastanka. Predstavnici američkih obavještajnih agencija DIA-e i CIA-e iznijeli su svoje viđenje situacije oko Bihaća, koje je ukazivalo na njegov skori pad. Te procjene govorile su da ništa više ne može spriječiti ulazak Srba u grad. Sukladno tim informacijama, neki u američkoj administraciji bili su već tada spremni prihvatiti i političke posljedice srpskog osvajanja Bihaća koje su praktički značile i završetak rata u BiH!
“Tu se više ništa ne može učiniti”, mogli su se čuti komentari koji su dolazili iz State Departmenta.
Nakon što je general Patrick M. Hughes, direktor američke Vojne obavještajne agencije, objasnio na karti gotovo izgubljenu poziciju snaga Armije BiH oko Bihaća, ministar Šušak rekao mi je da objasnim na karti kako je upravo trenutna situacija idealna prilika za protuudar Hrvatske vojske i oslobođenje privremeno okupiranih područja Republike Hrvatske. I to relativno brzo i lako, s obzirom na to da su se gotovo sve snage Srpske vojske Krajine nalazile u Bosni i Hercegovini u napadnim borbenim operacijama oko Bihaća.
Ministar Perry izrazio je “puno razumijevanje Vlade SAD-a za sve probleme s kojima se Hrvatska susreće”, no naglasio je da im je “unatoč srpskim provokacijama hrvatska suzdržanost u ovom trenutku izuzetno važna kako bi se izbjegla daljnja eskalacija sukoba koja bi mogla destabilizirati čitavu regiju”.
Nakon tih sastanaka i nakon razgovora s predsjednikom Tuđmanom već sutradan počinje operacija hrvatskih snaga Zima ‘94. U snažnom prodoru hrvatske su snage ovladale livanjskom bojišnicom. Put prema Kninu otvarao se dok su kninski Srbi napadali Bihać. Kad su za nekoliko dana shvatili što se događa, već je bilo kasno.
Ljeto 1995.
Druga bihaćka kriza – operacije Ljeto ‘95 i Oluja. Slična situacija ponavlja se i u ljeto 1995. Srbi nakon masakra u Srebrenici u srpnju 1995., koji su počinili kako bi odvukli pozornost međunarodne javnosti, odmah su počeli novu agresiju na Bihać, koji ponovno postaje glavni cilj velikosrpske agresije.
Upravo tada, 18. srpnja 1995., predsjednik BiH Alija Izetbegović upućuje pismo predsjedniku Tuđmanu o vojnoj pomoći i suradnji u borbi protiv nove srpske agresije na BiH.
Isto tako, načelnik bihaćke općine 21. srpnja 1995. u pismu predsjedniku Tuđmanu kaže: “Sudbina oko 180.000 stanovnika Unsko-sanskog kantona je neizvjesna. Mi možemo samo obećati da ćemo se boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice. Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina koju nam je agresor namijenio ista. Stoga vas molim da sa svoje strane učinite sve što je u vašoj moći da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo.” Istoga dana Komanda 5. korpusa Armije BiH izvijestila je Glavni stožer HV-a da je korpus pretrpio velike gubitke u “živoj sili i značajan gubitak teritorija”, da su “zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa” te da se “ne može dugotrajnije suprotstaviti agresoru, najduže dva do tri dana”.
Potom 23. srpnja 1995. Komanda 5. korpusa Armije BiH u novoj informaciji upućenoj načelniku Glavnog stožera HV-a generalu Zvonimiru Červenku piše: “Od ranih jutarnjih sati situacija u Z/o 5. korpusa i HVO Bihać radikalno se je izmijenila, situacija je izmakla kontroli.” Naglašava da je među stanovništvom zavladala panika i da je veliki broj žrtava.
Već 22. srpnja 1995. u Splitu predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisuju tzv. Splitsku deklaraciju o zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju odgovarajućeg političkoga rješenja. Nakon potpisa Splitskog sporazuma nazvao me ministar Šušak i rekao: “Čekajte me sutra u Rujanima.” Sjećam se da je upozorio: “Ako ne uspijete, tražite si mjesto na Mjesecu.”
Dana 25. srpnja počela je operacija Ljeto ‘95, kojoj je cilj bio razbiti srpske snage na području Dinare, ovladati Bosanskim Grahovom i presjeći prometnicu Knin – Grahovo – Drvar, ovladati Šatorom, Staretinom i Golijom te dovesti Glamoč u poluokruženje. Hrvatska vojska operacijom Ljeto ‘95 ponovno dovodi srpske snage pred nerazrješivu dilemu: zauzeti Bihać ili braniti Knin?
Zbog snažnog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo, 28. srpnja završava nova velikosrpska agresija na Bihać jer je značajan dio njihovih snaga morao biti izvučen u pravcu Knina. U operativnom izvješću generala Mile Mrkšića, zapovjednika SVK, načelniku Generalštaba VJ, od 26. srpnja 1995., navodi se da je “operacija srpskih snaga na Bihać prekinuta zbog pada Grahova, prekida vitalne prometnice Drvar – Grahovo – Knin te ugrožavanja Knina s pravca Dinare”.
U svojoj knjizi Holbrooke ističe da je ta operacija Hrvatske vojske, usmjerena protiv pobunjenih Srba u tzv. Krajini, bila veliki uspjeh i da je u njoj predsjednik Tuđman preuzeo na sebe veliki rizik s obzirom na njihovo protivljenje. Naglasio je da je predsjednik Tuđman bio pobjednik te velike i rizične vojne operacije unatoč američkom i britanskom protivljenju. Srbi su prvi put nakon četiri godine rata doživjeli težak vojni poraz.
Operacija Ljeto ‘95 izazvala je tektonske promjene političkih stavova u američkoj i europskoj administraciji. Ona je isto tako bila važna za otvaranje vrata i početak ozbiljnih pregovora. Kao što je naglasio, oni prvi put više nisu tražili prekid vojnih operacija hrvatskih snaga i Armije BiH. Mislim da je Holbrooke jedini u tom trenutku imao jasnu sliku kako doći do mirovnog sporazuma s kojim će se složiti sve strane. Holbrooke je svojim agresivnim karakterom i diplomatskim umijećem, usklađujući svoje stavove na dnevnoj bazi s ključnim ljudima američke administracije Tonyjem Lakeom, savjetnikom za nacionalnu sigurnost, Strobeom Talbottom, zamjenikom glavnog tajnika, i ministrom Warrenom Christopherom, otvarao put prema budućim pregovorima, za koje je naknadno izabrana vojna zračna baza Wright-Patterson u Daytonu.
Nema Daytona bez Ljeta ‘95 i Oluje
Put prema Daytonu otvorile su operacije Hrvatske vojske Ljeto ‘95 i Oluja, što potvrđuje i Holbrooke u svojoj knjizi. On piše da se nada pojavila tek nakon pobjeda HV-a i HVO-a u ljeto 1995. Tek tada počinje ozbiljniji politički angažman američke administracije na svim razinama na čelu s Holbrookeom, o čemu je on s vremena na vrijeme obavještavao predstavnike Kontaktne skupine te čelnike Njemačke, Francuske, UK i Rusije. Većina čelnika tih država smatrala je da je zadatak diplomacije zaustaviti rat bez obzira što to značilo, posebno u odnosu na činjenicu da su Srbi još uvijek kontrolirali gotovo 70 posto BiH. Međutim, za Holbrookea je uspjeh hrvatskih snaga te, kasnije, i Armije BiH bio samo primjer da diplomatski napori bez promjene snaga na terenu ništa ne znače.
Konkretno, bilo je vrlo naivno očekivati da će Srbi biti jako susretljivi i miroljubivi za pregovaračkim stolom osim ako na to ne budu prisiljeni vojnom silom. U tom kontekstu Tuđmanovi vojni uspjesi počeli su mijenjati i političke odnose tijekom pregovora u Daytonu, kako naglašava Holbrooke. Ozbiljne vojne promjene na terenu u BiH počinju operacijama HV-a i HVO-a Maestral i Južni potez, koje su provedene u rujnu i listopadu 1995. Hrvatska je vojska te operacije provela na američki zahtjev kako bi se postigla ciljana, iako nepravedna, teritorijalna podjela 51:49 između Federacije BiH i Republike Srpske.
Svoju brutalnost u BiH Srbi pokazuju i zabranom prolaza ključnim američkim diplomatima u opkoljeno Sarajevo zbog čega su 19. kolovoza 1995. na Igmanu poginuli Robert Frasure, Joseph Kruzel i Nelson Drew. Mislim da je ta činjenica imala veliki utjecaj na Holbrookea tijekom pregovora kada je Milošević blefirao da nema nikakva utjecaja na kontrolne punktove koji su Srbi nadzirali na putu prema opkoljenom Sarajevu, jer se ispostavilo da je preko Karadžića i Mladića kontrolirao gotovo svaki ulazak u Sarajevo. Samo koji mjesec prije nego što je poginuo na Igmanu, Joe Kruzel govorio mi je kako je njegova žena bila izuzetno sretna kada je bio imenovan pomoćnikom u Pentagonu za Europu, jer se nadala da će sve više boraviti u Europi, u Parizu i Londonu. Nažalost, poginuo je u bosanskim gudurama na Igmanu pokušavajući ući u opkoljeno Sarajevo.
Kao što piše Holbrooke, sredinom kolovoza 1995. američki predsjednik Bill Clinton dao je osnovne smjernice, u sedam točaka, za daljnji rad američke administracije u BiH, koji se odnosio na uspostavu sveobuhvatnog mira, prekid svih vojnih operacija, međusobno priznanje, te je dao i potporu planu Kontaktne skupine iz lipnja 1994. o podjeli BiH na dva entiteta u odnosu 51 posto – 49 posto u korist hrvatsko-bošnjačke Federacije. I tu možda leži izvor svih današnjih problema. Da je Clinton pričekao samo koji mjesec, kad su postrojbe hrvatskih snaga bile pred Banjom Lukom, Federacija bi dobila barem 60 posto teritorija, a Hrvati možda i svoj entitet.
Gdje smo danas? Kako dalje? Uzimajući u obzir sve navedene činjenice, evidentno je da bez Hrvata BiH i Republike Hrvatske, tj. HV-a i HVO-a, ne bi bilo ni današnje Bosne i Hercegovine. Nažalost, nakon 30 godina Hrvati u BiH izloženi su majorizaciji Bošnjaka/Muslimana na svim razinama u Federaciji. Suprotstavljanjem izmjenama Izbornog zakona kojim bi Hrvati trebali ostvariti svoja ustavna prava te jačanjem unitarističkih tendencija u Sarajevu Bošnjaci/Muslimani izazivaju duboko nepovjerenje i zabrinutost ne samo među Hrvatima nego i među Srbima koji nisu spremni prihvatiti Izetbegovićevu unitarnu Bosnu. Političke pripreme za ustoličenje novog Komšića isto tako izazivaju ozbiljnu zabrinutost, i to ne samo u BiH. Danas mnoge ozbiljne znanstvene politološke analize ohrabruju, no one su još vrlo daleko od bilo kakve realnosti. I zato su u današnjim turbulentnim okolnostima u BiH prisutnost visokog predstavnika Christiana Schmidta i mirovnih snaga ALTE-a refleksija stvarne političke i sigurnosne situacije u državi.
Dayton II? Razgovarati i pregovarati o nekakvoj budućoj modernoj arhitekturi BiH ima smisla, ali, rekao bih, neka to u ovom času bude što dalje od Bosne i Hercegovine i današnje uzavrele političke scene. Možda Europa ima neku svoju vojnu zračnu bazu, npr. Ramstein, i nekog svog Richarda Holbrookea ili Jacquesa Kleina.
I na kraju, komentirajući današnju strukturu BiH, Peter Galbraith, bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj, izjavio je da daytonski ustav nije dugoročno rješenje te da bi potencijalni “Dayton 2” trebao omogućiti članstvo BiH u Europskoj uniji i osigurati jednakopravnost Hrvata u Federaciji BiH, jer Hrvatska je spasila Bihać i spriječila novu Srebrenicu u Bihaću.
/Desk/