Globalni klimatski pregovori (COP30) završeni su u subotu u Brazilu s ublaženom rezolucijom koja nije izravno spomenula fosilna goriva, glavni pokretač globalnog zatopljenja.
Konačna izjava, koju su diplomati kritizirali kao nedovoljnu, smatra se pobjedom za zemlje proizvođače nafte poput Saudijske Arabije i Rusije. Sadržala je brojna upozorenja o cijeni neaktivnosti, ali je nudila malo konkretnih odredbi o tome kako bi se svijet trebao uhvatiti u koštac s opasno rastućim globalnim temperaturama.
Znanstvenici upozoravaju da se bez brzog prijelaza s nafte, plina i ugljena planet suočava sa sve većim razaranjem uslijed smrtonosnih toplinskih valova, suša, poplava i šumskih požara.
Ključni zastoji i točke neslaganja
Zemlje proizvođači nafte, poput Saudijske Arabije, bile su uporne u tome da se njihov ključni izvozni proizvod ne izdvaja. Pridružile su im se mnoge afričke i azijske zemlje koje smatraju da Zapadne zemlje snose jedinstvenu odgovornost za plaćanje klimatskih promjena zbog svoje povijesne odgovornosti za najveće emisije stakleničkih plinova.
Oko 80 zemalja (manje od polovice prisutnih) zahtijevalo je konkretan plan za odmak od fosilnih goriva, ali u tu grupu nisu spadale nijedna od glavnih svjetskih ekonomija (osim europskih).
Nakon usvajanja sporazuma, Panama, Kolumbija i Europska unija izrazile su gorko razočaranje ishodom. Diplomati su optužili vodstvo summita da je zanemarilo njihove brige.
Utjecaj američke odsutnosti
Vlada SAD-a pod predsjednikom Trumpom nije prisustvovala godišnjem okupljanju, ignorirajući multilateralne klimatske akcije. To je prvi put u 30 godina klimatskih pregovora da Sjedinjene Države nisu sudjelovale.
Odsutnost SAD-a uklonila je ogroman izvor pritiska koji je ranije korišten za zahtijevanje da glavne ekonomije s visokim emisijama, poput Kine i Saudijske Arabije, preuzmu veću odgovornost.
Uloga Kine i Brazila
Kina (trenutno najveći svjetski emiter stakleničkih plinova) imala je ograničenu ulogu, izbjegavajući snažne stavove o ključnim pitanjima poput smanjenja emisija i financiranja siromašnijih zemalja. Na kinesko inzistiranje, sporazum poziva države da ne koriste klimu kao izgovor za ograničavanje međunarodne trgovine.
Rezolucija je bila i odbijanje brazilskog predsjednika Luiza Inácia Lule da Silve, koji je događaj najavio kao povijesni trenutak za postizanje napretka i tražio “plan puta” za globalni prijelaz s fosilnih goriva. Takav plan nije dogovoren.
Financiranje i prilagodba
Zemlje u razvoju isticale su da je važnije da se Zapadne zemlje obvežu na veće iznose novca kako bi pomogle siromašnijima da se nose s rastućim troškovima globalnog zatopljenja, s obzirom na povijesni doprinos Europe i SAD-a emisijama.
Lulin potpisani plan Tropical Forests Forever Facility pao je daleko ispod cilja prikupljanja $25 milijardi, dosegnuvši tek oko $5 milijardi obećanja. Sporazum je ojačao obećanja o financiranju za zaštitu zajednica od utjecaja klimatskih katastrofa, pozivajući na “napore da se utrostruči financiranje prilagodbe do 2035.”
Klimatski ciljevi
Cilj postavljen Pariškim sporazumom 2015. bio je zadržati prosječni porast globalne temperature “znatno ispod” 2°C (i poželjno na 1.5°C) u odnosu na predindustrijske razine.
S obzirom na trenutačne politike, očekuje se da će se Zemlja zagrijati za oko 2.8°C ovog stoljeća.
Emisije ugljičnog dioksida iz fosilnih goriva na putu su da ove godine dosegnu rekordno visoku razinu.
Svijet se već zagrijao za oko 1.3°C od kraja 19. stoljeća. Svaka desetina stupnja dodatnog zagrijavanja čini klimu manje predvidljivom i sklonijom ekstremima poput suša, poplava i požara, piše The New York Times.
