Ako je u politici najvažnije biti na vlasti, tada srpski vožd Aleksandar Vučić može biti zadovoljan. Prošla je godina otkako su u Novom Sadu tone betona pale na ljude pod nadstrešnicom svježe i skupo obnovljenog željezničkog kolodvora, ubile 16 građana, što je aktiviralo masovne prosvjede protiv režima. Ali, Vučić je i dalje neupitni vladar Srbije, a promjene nisu na vidiku, piše Jutarnji list.
Zapravo, kakve promjene se uopće mogu očekivati u današnjoj Srbiji, osim u smislu “Sjaši Murta da uzjaši Kurta”? Ovo se pitanje sve češće postavlja od Beograda do Bruxellesa, ne bez razloga.
“Sve češće razmišljam o danu poslije. O poslu koji nas čeka, a koji ne može čekati. Treba hitno graditi sve ispočetka. Od krša što za ovima ostaje praviti zdrave temelje za državu proisteklu iz zdrave politike. Treba ozdraviti cijelo društvo, atmosferu, odnose”, piše u Danasu nekadašnji srpski diplomat Milan St. Protić, ali zatim postavlja važna pitanja, a to su:
“Znamo li što nam je tada činiti? Što nam je prvo, što drugo, što treće? Od čega poći, kuda se usmjeriti, čemu težiti? Vidimo li put i cilj? Kakvu Srbiju želimo?”
Nažalost, nitko ne zna odgovore na pitanja koja je nabrojao Protić. I to je problem jer ako smjena Vučića ne bi izazvala promjenu srpske politike, ostalo bi manje-više sve po starom. Nema sumnje da je on problem. Još u siječnju sam napisao da bi Hrvatskoj trebalo biti u interesu da Aleksandar Vučić i njegova bulumenta padnu s vlasti i skončaju u, kako se kaže, “ropotarnici povijesti”. Razlog je jednostavan, autokrati i diktatori nikada nisu dobri susjedi, a Vučić je dobar susjed baš kao što je to Vladimir Putin, Ukrajini.
Ali, kada je u pitanju Srbija, ne treba se zanositi optimizmom. Iako je neosporno da dio studenata i prosvjednika želi europsku Srbiju, to nije ono što pokreće protivnike Vučićeva režima. Na antivučićevskom prosvjedu za Vidovdan s govornice je zazivan “povratak Kosova i Metohije”, optuživan Zapad, zagovaran Srpski svet i iskazivana briga za “Srbe koji žive u Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj”. Nakon 365 dana na tim skupovima i dalje nema zastava EU niti najava promjena nacionalističke politike, kojom je Srbija opsjednuta još od dolaska na vlast Slobodana Miloševića. Puno toga ukazuje da prosvjednici u Srbiji žele promijeniti sve, a da sve ostane isto.
Ovoga ljeta emitiran je intervju s europskom povjerenicom za proširenje Martom Kos na TV Sloveniji. Na pitanje da komentira studentske protuvladine prosvjede u Srbiji i zašto prosvjednici nikada nemaju zastave EU, Marta Kos je otkrila da je u nekoliko navrata u Bruxellesu razgovarala sa srpskim studentima i da su joj što se tiče izostanka EU zastava dali četiri vrste odgovora: “Zato što smatraju da EU podržava Vučića”, “Zbog bombardiranja Srbije 1999. godine”, “Jer EU želi da Srbija prizna Kosovo” i “Jer se ne žele zamjeriti Rusiji”.
Ako je prvi argument razuman, ostala tri su duboko problematična i pokazuju da tamošnji studenti sanjaju o Srbiji kao hegemonu Balkana i ruskoj ispostavi u regiji. A to je nešto što ovdje gledamo od 1988. i Miloševićeva dolaska na vlast. Ne treba ponavljati kakve su bile posljedice.
Zbog toga ne treba naivno podržavati studentske prosvjede ili plasirati budalasta pitanja poput “zašto se ne bune hrvatski studenti?” Zato jer su Srbija i Hrvatska dubinski dvije jako različite države koje povezuju slični jezici, ali sa sasvim različitim demokratskim standardima. Uostalom, Aleksandar Vučić još nije pao, a nema naznaka niti da će se to uskoro dogoditi, piše Jutarnji list.
/Desk/
