Umro je Halid Bešlić i dovoljno je reći samo njegvo ime i prezime. U njemu je sva dobrota koja nije za svetost ali jest u ovozemaljskim mjerenjima narodnih masa – tko bi mogao biti dobar čovjek.
Piše: Emil Karamatić
Rahmet njegovoj dobroj duši.
I tu bi mogao biti kraj svake priče o Halidu Bešliću da nije facebook narodnih masa ujedinjenih u boli.
Da nije “prpanja” po antropologiji Balkana ili zajedničke države Jugoslavije, teško bi mi mogla pasti na pamet misao koju ću, sa zastojom od nekoliko minuta, ipak napisati.
Dakle, ovako bi to moje gledanje moglo izgledati koje pišem s udaljenosti od nekoliko tisuća milja.
Ni u čemu se ne krije više opasnosti, ili je ne vidim, za neke nove mržnje kao u masovnom isticanju ljubavi prema nekoj javnoj osobi u trenutku njene smrti.
Ako je u pitanju pjevač, a ljubav na dan njegove smrti izvire iz svakog “budžaka”, ništa me ne može razuvjeriti, iskustvo me uči, da je u pitanju samo kratka stanka od pretjeranog dugogodišnjeg masovnog isticanja facebook mržnje.
Svaki dan, samo zbog izostanka ili ne postojanja kritike, „prvoligaški“ uvrijeđeni pisci me podsjete da nam je književna scena toliko hrđava da bi svi pisci, bez iznimki – da o njihovom djelu facebook rulja priča kao o Halidu na dan njegove smrti.
Naprosto ne postoji potrebna kritika kao sastavni dio naših života, kritika koja oplemenjuje, nego je sve bačeno u dvije skupine. Gomila mržnje, kao svakodnevnica, i gomila ljubavi kao incident, u trenutku smrti narodnog pjevača.
U ovakvom svijetu, ili sudeći po onome što mi se servira na društvenim mrežama, razuman čovjek poželi da ga te iste narodne mase mrze. Jer njihova ljubav mi je kao radost siromaha na bogatašovoj sahrani.
Dugo će takav svijet čekati da uprate ‘ko je „Halid umjesto Halida“
Na listi degutantnosti, od kojih bi se postidio i sam Halid, je ona kad vrli pisci napišu “Ono što ne mogu političari može Halid”. Rekao bi moj drug može k…c, a ne bi ni Halid drukčije izustio.
Halid nas je ujedinio točno onoliko koliko se ujedine braća na babinoj smrti koja su bila u svađi trideset godina zbog dva centimetra zemlje. Čim je na njega pao grumen zemlje braća, po starom običaju, jedan drugom oči vade.
Meni, koji sam život poklonio Balkanu i zavirio u svako selo i zaseok, kao i velike selndre koje neko greškom na Balkanu nazva gradovima – ujedinjavanja u tuđoj smrti su mi gora ili opasnija od same smrti.
Rahmet tvojoj duši dobri moj Halide.
Istina, bio si dobar čovjek, puno bolji nego ja, jer ja sam novinarska pogan, a ti si svoje ters ili tabijasus trenutke (jer jebi ga, svaki naš insan ima tu crtu) znao dovesti na mjesto gdje treba i uokviriti ih u dobrotu da bi se i pljačkaš pred tobom, dobri Halide, postidio.
Ali ovih masa što se ujedinjuju u tvojoj smrti, više se bojim od ludog političara na predizbornom skupu.
Nakon svakog ujedinjavanja u smrti, zadesilo nas je nekakvo sranje od kojeg se godinama ne možemo i ne znamo oporaviti. Ne znam da od tih vrsta ujedinjenja postoji dobro koje je neko zabilježio na Balkanu.
/Republika/