U petak večer u Narodnom pozorištu Sarajevo, predstavom Mladinskog narodnog gledališča Ljubljana ‘Boško i Admira’, u režiji uspješne slovenske rediteljice Žive Bizovičar, otvoren je 7. Sarajevo Fest.
Glumica Nataša Keser i glumac Primož Bezjak kazali su kako je vrlo važno da se ova predstava izvede u Sarajevu, a da sama priča govori o globalnim problemima ratova koji su se odvijali kroz povijest. Sam pristup predstavi gradili su kroz fotografije i snimke ratova te istraživanjem literature koji analiziraju medijske narative o izvješćivanju s ratnih područja. Kako je naglašeno priča o ‘Bošku i Admiri’ i nesretnoj ljubavi dvoje mladih različitih nacionalnosti u ratnom sSarajevu, univerzalna je priča o ljubavi, hrabrosti i nepotrebnim žrtvama.
Ljubav ubijena snajperom
Boško Brkić, mladić srpske nacionalnosti i Admira Ismić, djevojka bošnjačke nacionalnosti, oboje 25-godišnjaci, ubijeni su 18. svibnja 1993. na sarajevskom Vrbanja mostu, kada je cijeli svijet nijemo gledao u Sarajevo kojeg su snage bosanskih Srba držale u opsadi.
Rijeka Miljacka je dijelila zaraćene strane, a dvoje mladih pokušali pobjeći iz opkoljenog grada na “srpsku stranu”.
Iako je njihov prijelaz, prema brojnim svjedočenjima bio dogovoren s vojskama na obje strane i zajedničkim prijateljima, krenuli su od dvorane Skenderije lijevom stranom rijeke i stigli samo do mosta Vrbanja. Potrčali su držeći se za ruke, ali smrtonosan snajperski metak pogodio je Boška, a drugi Admiru. Smrtno ranjena, Admira je uspjela dopuzati do Boška, zagrlila ga je nekoliko minuta kasnije izdahnula.
Tu, na ničijoj zemlji, nadomak slobode, zaustavili su ih meci. Njihova tijela danima su bila ostavljena da leže na ulici jer nijedna strana nije preuzela odgovornost za smrt dvoje nenaoružanih civila.

UNPROFOR je odbio izvlačenje tijela dok se ne proglasi primirje. Tijela su nakon sedam dana izvukli pripadnici radnog voda VRS. Nekoliko dana kasnije, sahranjeni su na groblju u Lukavici. Nakon rata, 1996. godine, po želji Admirinih roditelja, njihova tijela prebačena su u Sarajevo i sahranjena na grobu Lav.
Slika mrtvog, zagrljenog, mladog para obišla je svijet. Nikada nije provedena istraga o njihovom ubojstu i do danas za njihovu smrt nitko nije odgovarao. CNN ih je prvi nazvao ‘Sarajevskim Romeo i Julijom’.
Svih proteklih godina vlada narativ kako su Boško i Admira ubijeni od srpske strane, no Edin Garaplija, nekadašnji pripadnik Službe državne sigurnosti BiH, šefa Podcentra za praćenje tajne službe AID, a danas poslovni čovjek i stručnjak za sigurnost, u svojoj knjizi ‘Tajni vilajet0 razotkriva ratne zločine tzv. „duboke države“, ali i SDA i samog AID-a, tijekom rata Sarajevu. Razotkriva i zločine jedinice ‘Ševe’ u opkoljenom gradu.
Jedan od zločina o kojem Garaplija piše je i ubojstvo ‘sarajevskih Romea i Julije’
„Ovo dvoje mladih, po nacionalnosti Srbin i Bošnjakinja, postali su sinonim stradanja mladih na zaraćenim stranama u ovom suludom ratu. Njihova ljubac i zajednička smrt koja ih je stigla kroz fijuk Brkinog snajpera sredinom svibnja 1993. postali su urbana svjetska legenda. Poginuli su pri pokušaju prelaska s teritorije pod kontrolom Armije BiH na teritoriju pod kontrolom pobunjenika na Grabovici. Brko nam je bez imalo kajanja priznao da je on, s još jednim snajperistom iz Ševa, djelovao iz pravca nekadašnjeg sarajevskog kluba studenata elektrotehnike ‘Stelex’. Prvo je pogođen Boško koji je prvi pokušao pretrčati most, a porom i Admira koja mu je pritrčala u pomoć. Njihova beživotna tijela ostala su zagrljena danima ležati u vlastitoj krvi. Na istom mjestu gdje su nekoliko mjeseci ranije pobunjenički snajperisti ubili učesnice mirnih prosvjeda protiv rata, Olgu i Suadu, zločinci s naše strane su uzvratili“, piše Edin Garaplija u ‘Tamnom vilajetu’.
‘Vježbali smo ponekad i na starim babama’
„…I taman kad smo pomislili da ne može gore, Brko bi nas zaprepastio svojim novim priznanjem – da su pored vojnika za mete, uzimali i civile na Grbavici. ‘Vježbali smo ponekad i na starim babama’, priznao nam je bez ustezanja. Na moje pitanje kako je mogao biti siguran da to nisu bile neke Bošnjakinje koje su ostale na Grbavici, odgovorio je hladnokrvno: ‘Nisu, to su bile Srpkinje, jer su nosile crninu’“, dio je u kojem se piše o saslušanju Nedžada Herende.
U ‘Tajnom vilajetu’, Edina Garaplije, nema NN osoba. Autor navodi imena aktera, počinitelja zločina, nalogodavaca i onih koje zločine prikrivaju punim imenom i prezimenom te je ova knjiga uzburkala mnoge duhove u BiH, pa i one aktere koji su još uvijek politički aktivni i sudjeluju u vlasti u BiH.
/Republika/
