Sve Pejakovićeve domoljubne doskočice koje masovno facebook svijet objavljuje, a koje su namjenski pravljene za zadružne domove, je isto kao kad Marko Perković skupi više lajkova od Arsena Dedića. Dakle, umjetnika pokažimo gdje je bio umjetnik, jak kao stijena, a ne dopadljiv kao Željko Komšić od Marin dvora do Ilidže.
Piše: Emil Karamatić
O Josipu Pejakoviću, glumačkoj veličini koji je nažalost napustio ovaj svijet, raspisao se svekoliki facebook Balkan. I bilo bi to dobro jer je zavrijedio, da se o Josipu ne piše kao da je ovaj svijet napustio još jedan u nizu velikih domoljuba, a ne filmskih i dramskih umjetnika.
Nevjerojatan je broj onih koji se opraštaju od umjetnika kao da su bili na patriotskom umlaćivačkom tečaju kod najvećeg južnoslavenskog palamuda Željka Komšića.
No, vraćam se Josipu, koji zaslužuje da ga se pamti ne po trivijalnim pothvatima domoljubnog marketinga ili površnim jelima za široke mase, već po njegovoj upečatljivoj ulozi u filmu “Gluvi barut” — za mene osobno, a drugima kako drago, glumački vrhunac i tragikomični spomenik raznim ideološkim raljama koje su razdirale Bosnu u Drugom svjetskom ratu.
U toj ratnoj drami redatelja Bahrudina Bate Čengića, jednog od rijetkih redatelja koji ga je znao iskoristiti, u adaptaciji romana Branka Ćopića, Pejaković tumači lik vojvode Trivuna Drakulića, lika ukorijenjenog u krvavu i zamršenu povijest sela zarobljenih između oštrice sukoba četnika i partizana. Iako su političke tenzije i ideološke dugovječnosti mogle lako zasjeniti lik, Pejaković svojom glumom gradi lik koji je istovremeno čvrst kao stijena i složen kao dugo prokletstvo, estetski i moralno upetljanog Balkana.
Dok današnji facebook virtuozi ponavljaju fraze koje je Pejaković izvodio po zadružnim domovima, veliki glumac Pejaković u “Gluvom barutu” šalje poruke koje nijedan klik ne može zamijeniti: granice između prijatelja i neprijatelja nisu zamagljene zbog jeftinih retoričkih trikova, već kroz bol i realnu dramu ljudske sudbine u ratu i miru.
Kroz trideset i pet godina Pejaković nije bio “dopadljiv” ni na jednom političkom mitingu, ali je bio nepokolebljiva stijena u prikazu ludila vremena i likova koji u njemu žive — puno stabilniji od svih onih lajkova koji danas grade popularnost bez temelja.
Zaboravimo na trenutak njegove domoljubne doskočice i monodramu “On meni nema Bosne” koja se nažalost masovno i neshvatljivo reciklira po Internetu kao nekad po zadružnim seoskim domovima. Umjetnika Pejakovića treba gledati kroz prizmu njegovog glumačkog zanata, njegove sposobnosti da iznese kompleksne likove poput Trivuna Drakulića koji odišu snagom i autentičnošću, bez upropaštavanja lika banalnim pritiscima populizma.
U “Gluhom barutu” Josip Pejaković nije samo glumac — on je simbol drame jednoga svijeta koji se raspada i trajno preispituje. Dok virtualni svijet zaljubljenika u instant popularnost i prazne fraze žudi za jeftinom potvrdom i jeftinim veličanjima, Pejakovićev Trivun stoji kao podsjetnik: istinska veličina leži u dubini i snazi lika, ne u broju lajkova i sličica.
Jer, jeb’o Trivuna koji ne govori o Ukrini, Sani Uni , Vrbasu Ili Bosni i Drini koje teku. Trivun ne govori o Bosni na čaršiji dopadljivi Komšićev način nego na Ćopićev i Čengićev iz usta jednog od najvećih.
Stoga, neka nas smrt Josipa Pejakovića potakne, ako nam pamet dozvoli, da umjetnički izraz i autentičan lik gledamo tamo gdje mu je mjesto — na sceni i u filmu, posebno u onoj neponovljivoj ulozi u “Gluvom barutu”, gdje Josip Pejaković pokazuje koliko snage može nositi jedan lik umotan u tamu zbunjujućih vremena.
Tako ćemo možda i odati počast i ostaviti trajni trag u pamćenju kulturne javnosti, umjesto da ga svodimo na površan folklor internet kvaziherojstva, jebenokvarljivog Komšićevog patriotizma.
Naprosto je zbunjujuće da Josip Pejaković nije imao redatelja, kako nekad u Jugoslaviji tako i zadnjih godina u Bosni i Hercegovini, koji su iz njega mogli izvući ono što je s lakoćom uradio Bata Čengić.
Sve Pejakovićeve patriotske doskočice koje masovno facebook svijet objavljuje, a koje su namjenski pravljene za zadružne domove, je isto kao kad Marko Perković skupi više lajkova od Arsena Dedića. Dakle, umjetnika Pejakovića pokažimo gdje je bio umjetnik, jak kao stijena, a ne dopadljiv kao Željko Komšić od Marin dvora do Ilidže.