Nije dovoljno imati Sunce, vjetar ili vodu – moramo imati i kapacitete da ih pretvorimo u megavatsate. Tako smatra Dražen Jakšić, ravnatelj Energetskog instituta Hrvoje Požar u komentaru za mjesec travanj za Energetika-net.com.
Kada je počeo rat u Ukrajini i značajno smanjena isporuka prirodnog plina iz Rusije prema Europi, tema koja se probila u prvi plan bila je energetska sigurnost i samodostatnost. Rat u Ukrajini brutalno nas je podsjetio na slabosti europskog energetskog sustava: ovisnost o uvoznim energentima, troma birokracija i izostanak hrabrog strateškog promišljanja i liderstva ostavili su Europsku uniju ranjivom, ne samo energetski, već i politički.
Lekcija koju smo tada trebali naučili jest da ne trebamo samo diverzificirati izvore energije i povećati energetsku samodostatnost, već i da energetska sigurnost uključuje tehničku i industrijsku samodostatnost. U prijevodu, nije dovoljno imati Sunce, vjetar ili vodu – moramo imati i kapacitete da ih pretvorimo u megavatsate.
Danas, tri godine kasnije stigla nam je nova velika kriza. Administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa ponosno se razmeće uvođenjem carina, globalna trgovina postaje arena u kojoj dominacija dolazi kroz proizvodne lance, žustro se s obje strane Atlantika raspravlja o povratku industrijske proizvodnje kući, a neki već sklapaju nove dogovore i pišu novo poglavlje svjetske ekonomije.
Ključno pitanje u ovoj krizi više nije kako preživjeti zimu bez ruskog plina, već kako iskoristiti novonastalu situaciju za vlastiti razvoj. Ova kriza može biti prijelomni trenutak.
Trumpove carine i europska ranjivost
Europska unija našla se između dva velika suprotstavljena tržišna pola – jednog koji je opskrbljuje tehnologijom (Kina) i drugog koji mijenja pravila igre (Sjedinjene Američke Države) – i mora se odlučiti želi li biti statična kulisa ili protagonist u novom činu svjetske ekonomije. Trumpova logika je jednostavna: Amerika na prvom mjestu, svi ostali – ako se snađu. No, to ne mijenja činjenicu da je upravo Kina danas ključni proizvođač tehnologija potrebnih za zelenu tranziciju i kontrolira više od 80% globalne proizvodnje solarnih panela te gotovo 90% prerade rijetkih zemnih metala. Trumpova Amerika ionako nije zainteresirana slijediti zelenu agendu (“Drill, baby, drill!”), a drakonskim carinama tim komponentama zatvara vrata.
Višak robe traži novo tržište – a gdje će, ako ne u Europu? To može izgledati kao prilika – jeftinija tehnologija, veća dostupnost. No dugoročno, takav priljev može ugušiti europske proizvođače koji se ionako bore s visokim troškovima energije, strožim regulativama i manjkom radne snage. Trumpove carine otvaraju niz neugodnih scenarija. Jedan od mogućih je i da Kina uzvraćenim carinama i ograničenjem izvoza poremeti globalne lance opskrbe i EU ostane bez ključnih sirovina potrebnih za energetsku tranziciju. Možda Trump svoj ‘Dan oslobođenja’ gleda kao početak nove ere industrijskog protekcionizma, no za Europu on mora biti podsjetnik da ne može vječno ostati promatrač.
Ovisnost ili samodostatnost?
I Hrvatska u toj priči mora zauzeti proaktivnu poziciju. Ne bismo više trebali govoriti o instaliranim megavatima bez da govorimo i o izgrađenim industrijskim kapacitetima. Europska komisija nedavno je predložila izdvajanje od 100 milijardi eura za potporu proizvodnji čiste tehnologije unutar EU-a, pojednostavljenje postupaka javne nabave i ublažavanje pravila o državnim potporama.
Ove mjere dio su novog ‘Clean Industrial Deala’ kojim bi Komisija poticala sektor čiste tehnologije, a istovremeno pružila podršku i energetski intenzivnim industrijama koje se suočavaju s visokim troškovima energije, nepoštenom globalnom konkurencijom i složenim propisima. Komisija vjeruje da će pomoći europskoj industriji da se bolje natječe s konkurencijom iz Kine i SAD-a. U tom kontekstu, Hrvatska ima više razloga za budnost i proaktivnost.
Nova industrijska politika EU-a – s golemih 100 milijardi eura namijenjenih za transformaciju industrije u održivom i zelenom smjeru nije neka apstraktna vijest iz Bruxellesa. To je vrlo konkretna prilika koja se ne smije propustiti jer se pasivnost u novom globalnom poretku ne plaća samo novcem, već i izgubljenim industrijama, radnim mjestima, mladima koji priliku za uspjeh traže negdje drugdje.
Ako energetska tranzicija nema temelje u samodostatnosti, onda se ne radi se o tranziciji, već o još jednom obliku ovisnosti. A ovisnost uvijek ima cijenu i jednom kada dođe kriza, cijena više nije samo tržišna, već politička i strateška. Prvu krizu nismo najbolje iskoristili – uveli smo mjere pomoći građanima i gospodarstvu, ali strukturne reforme su izostale. Sad je došao red na njih – jer druga kriza je i druga šansa.
/Desk/