(foto: PrtSc-Dnevnik.hr)
Hrvatska emigrantica u Irskoj Dora Žganjer opisala je kako izgleda život emigranta nakon što stane na svoje noge i postane nostalgičan za domovinom. Članak objavljen na portalu Tris Dnevnik.hr prenosi u cijelosti.
“Pune su novine i portali ispovijedi naših ljudi koji su skupili prnje, otišli na blef i snašli se. I onda čitamo o plaći trostruko većoj nego u Hrvatskoj, ljubaznim Ircima, poslodavcima koji cijene našeg poštenog i vrijednog radnika, živopisnom Dublinu, pitoresknim irskim selima i gradićima. Svima je super, nitko ne žali za domovinom, štoviše, izruguju se onima koji su ostali, čestitaju jedni drugima na hrabrom podvigu, ne pada im na pamet vratiti se i maltene trgaju s nadlaktice tetovažu grba i pletera te iscrtavaju keltski križ i četverolisnu djetelinu.
Ne, ovo nije još jedna od takvih priča. Ovo je priča o životu u Irskoj i u inozemstvu općenito nakon početne ‘snašli smo se’ faze. Ovo je priča o ‘gradim život u tuđini ispočetka, a još nisam načisto želim li to’ iskustvu.
Ridanje po aerodromima i Eldorado europskog Zapada
Ali prije prelaska na tu hardcore tematiku, ne mogu odoljeti, a da ne opišem svoje viđenje prosječnog gastarbajterskog razdjevičenja u epizodi Zeleni otok:
Klasika. Nezadovoljan si besparicom, nepotizmom, kreditom u švicarcima, krpanjem kraja s krajem, dosta ti je javnog mnijenja, KaraMilanovića ili PlenkoBernardića. Svakodnevno čitaš gore navedene ispovijedi Hrvata o lakoći postojanja u inozemstvu. Pukneš i odlučiš se na odlazak. Posudiš pare od rodbine i kamatara, spakiraj si život u kufer veličine 55 x 40 x 20cm; (ne teži od 10kg), isplačeš se materi na ramenu na aerodromu u Zadru, Osijeku ili Budimpešti, skuliraš se brzinski, kupiš par šteka duhana u djutiju, sjedneš u žuto-plavu niskobudžetnu limenu ptičurinu i pravac Dublin.
Netom nakon slijetanja ili kroz maksimalno pola sata, ovisno o stupnju sreće pojedinca, opere te kiša i izmlati sjeverni vjetar (naša bura je slabašni povjetarac u usporedbi s ovim demonom), a nakon tog osvještenja, irska pustolovina uglavnom svima teče istom putanjom: Prosječno mjesec dana kampiranja u hostelu u sobi s 10 duša slične sudbine i namjere (ok, neki skvotaju na zračnom madracu/kauču kod prijatelja ili poznanika), printanje nekoliko verzija životopisa na kile i upoznavanje znamenitosti grada dok ulaziš u svaku birtiju, ali umjesto vina i rakije drmneš CV menadžeru pod nos. Navečer sa supatnicima u hostelu razvijaš strategije brzog dobivanja PPS broja (ekvivalent našem OIB-u, ukratko, bez njega te uopće ne doživljavaju) i brzog pronalaska stana. Ovo potonje je ravno čudu, barem u Dublinu, jer potražnja je davno pregazila ponudu, stambeni objekti se ne grade dovoljnom brzinom za imigrante koji dolaze u četama pa se šupe i garaže iznajmljuju u bescjenje. Za gledanje stana ili sobe čekaš u redu satima, doslovno podmićuješ gazdu referencama i kuvertom ispod pojasa ne bi li hostel zamijenio svojim prvim dublinskim toplim domom, garsonijerom od 20 kvadrata za cijenu od 900 eura mjesečno. Režije nisu uključene.
Najčešće završiš u sobi koju dijeliš s tri Brazilca i dvije Španjolke i sretan što si se otarasio hostela, čekaš da počnu zvati menadžeri i head hunteri sav nestrpljiv da potvrdiš priču o vrijednoj i poštenoj radnoj snazi Republike Hrvatske.
Da skratim priču, idućih par mjeseci tučeš duple smjene u McDonald’su ili Sparu za 9,15 eura na sat, štediš dovoljno za pintu-dvije subotom u birtiji gdje se okupljaju naši, obnovio si garderobu i kupio aviokartu za posjet doma, taman kako bi lokalnom news portalu ispričao još jednu pozitivnu priču o Eldoradu na krajnjem zapadu Europe.
Naravno da ovdje pomalo karikiram i generaliziram; irska se priča razlikuje od pojedinca do pojedinca. Ali nakon gotovo tri godine u Irskoj i priličnog broja Hrvata koje sam tu upoznala, gore navedeni obrazac je uglavnom isti, a priče u novinama kopipejstane.
Što kada nostalgija ‘kicks in?’
Znakovito je kako uglavnom svi članci s ispovijedima naših ljudi u inozemstvu nastaju na vrhuncu početnog entuzijazma kad, vođen adrenalinom, u par mjeseci skrpaš stan, posao, dnevnu rutinu i osvrnuvši se unazad, ponosan si što si ni iz čega vlastitim radom i trudom stvorio novi život. A o onome što slijedi rijetko se ili nikad ne govori.
Ono što slijedi je vrtlog emocija, samopropitkivanja, pokušaja uklapanja u novu sredinu, kulturu i jezik, neizbježna nostalgija i eliminiranje svih podsjetnika na ono pozitivno i dobro kod kuće, jer drugačije ne možeš preživjeti.
Ok, nije baš tako dramatično, ali poanta je da najteža faza u životu emigranta nije pakiranje kufera, odlazak, pronalazak posla i stana. Kad odvališ taj, istina, najstresniji dio i početni adrenalin popusti, nađeš se suočen sa samim sobom u nepoznatom.
Turistički izlet je odavno završio, ovdje sad živiš, radiš, postojiš. Nema susjeda kojem možeš pokucati po šećer, nema zaštitne mreže u obliku najboljeg prijatelja kojeg možeš izvući na kavu i ekspresno se izjadati, nema ručka nedjeljom kod mame i tate ni šetanja face po rivi. Irci i ostali stranci jesu u načelu jako ljubazni i prijateljski nastrojeni, ali proći će mjeseci ili godine dok među njima nađeš prijatelja, a i to će vjerojatno biti prijateljstvo s rokom trajanja dok se životne okolnosti ne promijene. Život u inozemstvu na neki način uspoređujem sa studentom koji je iz malog mjesta otišao u Zagreb na studij, ali u ovoj priči život u Zagrebu ima još čudniji naglasak, kompleks manje vrijednosti je izraženiji, a mamin paket s pancetom i sarmom umjesto danima sad putuje tjednima.
S jedne strane imaš stalan posao, plaću koja sjeda na račun svaki petak, povrat poreza se čeka samo nekoliko dana, hrana, odjeća i gorivo su jeftiniji nego kući. Da rente nisu preskupe i da je klima blaža, ovaj otočić bio bi raj na zemlji. Sve dok ti ne pofali šetnja gradom u kojem znaš svaku drugu facu, isprazne priče i tračevi na sunčanim štekatima kafića; tko, s kim, koga i kako. Malograđanština kojoj si se donedavno izrugivao, sad ti fali. Fali ti klizno radno vrijeme i marenda od dva sata, fali ti baka servis jer sad plaćaš vrtić i dadilje skoro kao i rentu pa se irska plaća istopi brže nego hrvatska mizerija.
‘Oš se vratit i kolika ti je plaća?’
Također, nakon nekoliko godina provedenih u inozemstvu neminovna je ona faza kad se počneš osjećati kao da ne pripadaš ni tu ni tamo. U inozemstvu si tek počeo sklapati značajnija poznanstva koja su daleko od prijateljstva i uglavnom su vezana za posao gdje provodiš većinu dana.
Svaki put kad odletiš kući, krug ljudi s kojima provodiš vrijeme je sve manji i svakim dolaskom, s liste osoba za kavu i izlazak otpadne po nekoliko ljudi. Dijelom zbog nedostatka vremena, a dijelom zbog monotonije i vječno istih pitanja: ‘Kad si došla, kad ideš nazad, kako je gore, ‘oš se vraćat, kolika ti je plaća, jel’ pada kiša…’ Dođeš u posjet sav nabrijan i očekuješ da ćeš doživjeti i čuti svašta novo, a dočekaju te iste boljke. Do jučer si i ti zdušno satima lamentirao o temi pretvaranja centralnog gradskog trga u parking i nepotizmu u gradskim institucijama, a sad ti je naporno pretakati iz šupljeg u prazno, došao si se odmoriti, opustiti, a našao si se u košnici lokalnih naklapanja. Odjednom se uhvatiš u razmišljanju da postaješ stranac i u vlastitom rodnom gradu, a u novoj državi još nisi pustio korijenje i proći će još dosta vremena dok se ne uklopiš.
Eto ti, htio si biti građanin svijeta, a postao si apatrid. Istina, apatrid kojeg matična domovina ganja da plaća porez iako u Hrvatskoj nisi kune zaradio godinama. Taj vakuum između početnog adrenalina i čvrsto uspostavljene rutine je po meni najteži dio asimilacije na novi život u inozemstvu. Uz naravno vječno prisutni i duboko ukorijenjeni balkanski kompleks manje vrijednosti.
Prosječan Irac je do 18-e već nekoliko ljeta proveo radeći u Americi ili Australiji, sam sebi od ušteđevine plaća magisterij, a tebi je u 30-oj prvi izlet izvan Balkana bio let na relaciji Zadar-Dublin. Od novca zarađenog u sezoni platio si starcima opomene pred isključenje struje i komunalnu naknadu te skrpao dovoljno za mjesec dana preživljavanja u Dublinu. Ali sreća u nesreći je ta što su naši ljudi zbog nedostataka u obliku materijalnog i empirijskog, uglavnom snalažljiviji i skloniji pretjerivanju od prosječnog imigranta. Naš čovjek će nakon dva radna dana tražiti povišicu, božićnicu, regres i godišnji, kolegama napričati hvalospjeve o hrvatskoj obali, nabrojati sve važnije datume iz Domovinskog rata i nakon mjesec dana rada u Irskoj već planirati izgradnju 3 apartmana u Makarskoj. Nakon dva mjeseca zna sve detalje o irskom socijalnom sustavu, kolika je naknada za nezaposlene, državna pomoć u vidu subvencioniranja stanarine i troškova grijanja, dječji doplatak, koliko godina treba raditi da se stekne pravo na minimalnu irsku mirovinu.
Impresivno je što sve ljudi vođeni gorčinom, zavisti i da ne kažem mržnjom, mogu postići u kratkom roku u inozemstvu.
Nekako mi se čini da bi se ovi najglasniji novopečeni mrzitelji rodne grude prvi vratili kući kad bi im se posložile kockice. To su oni koji u pubu ironično komentiraju članke iz hrvatskih novina o novom porezu ili poskupljenju dok svima pokazuju novi ‘pay slip’ na zaslonu mobitela. A istovremeno dvaput mjesečno šalju doma pakete s markiranim trapericama i tenisicama koje im je ovdje ‘šteta’ trošiti dok će kući privući više znatiželjnih pogleda. Ne izmišljam, života mi, znam i jednog koji je novi BMW kući otpremio dok ovdje vozi krntiju. Ne smeta mu ni volan na ‘krivoj’ strani, samo da raja vidi kako se ima i može.
Takvi krkani su najžustriji i na temu ostalih imigranata pa komentiraju u stilu ‘neka ga vrag nosi u njegovu Indiju/Pakistan/ Ukrajinu’, a ni Irci im nisu po volji jer puštaju svakakve ‘obojene’ u svoju zemlju. Naravno, Hrvati koji su posljednjih godina pristigli u Irsku ‘balkanskom rutom’ preko Zadra, Osijeka i Budimpešte nemaju ništa zajedničko s gore navedenim dotepencima jer, mi smo katolička EU-zemlja sličnog mentaliteta pa nam je prirodno gravitirati na zapad.
U nadi za pronalazak zlatne sredine i recepta za uspjeh negdje između kuće i inozemstva, želim vam sretnu novu godinu ili ‘Athbhliain faoi mhaise dhuit’ na novom materinjem mi jeziku.”
(Izvor: Dnevnik.hr/Tris)