Balkanski političari jesu seratori, posebna vrsta govana, ali njihov finalni proizvod, javno mnijenje, puno gore smrdi. Političar je taj koji oblikuje javno mnijenje, a ne obratno.
Poslije serijala Milanovićevih izjava, sve do posljednje vezane za rat, stiče se dojam, da ni osuđeni ratni zločinac ne može biti toliko govno, koliko može biti ratni dezerter, politički aktivan trideset godina poslije rata.
Piše: Emil Karamatić
Početkom devedesetih ovakvih poput Milanovića sam upoznao na stotine. Teško je objasniti, da su oni sa svojom ratnohuškačkom pričom cijeli rat, u zagrebačkom, bečkom ili nekom drugom podrumu klijali kao krumpir, a ja kao zakleti pacifist grlio balvanske grede u rovovima Južnog ratišta.
Milanović (razmišljaj i o drugima, da ne bi nekoj budali palo na pamet da kaže, a kakvi su njihovi) ništa ne radi osim što uporno servira hrvatskoj, srpskoj i bošnjačkoj internet sirotinji prebrojavanje nedužno ubijenih. E ti ljudski poluproizvodi su gori od njega. U ratu sam sreo raznih gadova i čuo zlog jezika za četiristo života.
Ali nikad nisam čuo ništa okrutnije od Milanovićeve izjave – “Pozvani su u vladu, obitelj Zec je dobila odštetu. Što još treba?”
Ništa predsjedniče Milanoviću, ništa ne treba. Samo nemojte mrtvima, molim vas nemojte mrtvima u potiljak pucati. Ako tebe nije sramota. Ima nas koji smo više puta odlikovani i koji smo prošli ratnu kalvariju i nije nas zbog toga sramota, jer smo uspjeli u tom teškom vaktu sačuvati glavu i dva prsta obraza. Ali danas, danas nas je sramota vas političkih govana i tisuće vaših sljedbenika – rakara, brojača žrtava naših od njihovih.
Milanoviću – kloni se drugog mandata, u njemu te ne čeka ništa, tek sramota i nisam siguran da će iko više osim Borisa Dežulovića biti spreman da ode u tri pičke materine umjesto tebe.