Charles T. Tart, američki psiholog koji se bavi istraživanjem prirode svijesti kaže: „ Živimo ovaj život s određenom svrhom, svrhom koja ima veze s učenjem, pogotovo učenjem, kako voljeti”.
Piše: Dubravka Mijatović, integrativna terapeutkinja
Fotografija: Goran Primorac
Mi smo tijelo s potrebama materijalnog svijeta. Za hranom, napitkom, međusobnim odnosima, snom, higijenom, sigurnošću, domom i produženjem vrste. Naše tijelo je u potpunosti usmjereno na funkcije biološkog opstanka.
Mi smo i um.
Umom procesuiramo čulne doživljaje iz vanjskog svijeta te znamo što učiniti kad osjećamo hladnoću, toplotu. Umom promatramo svijet oko sebe i dobivamo određene informacije s kojima opet naš um ocjenjuje i procjenjuje kroz svoju prizmu i svoju skalu važnosti. Umom promatramo i svoj unutarnji svijet pa ćemo razna unutarnja stanja primjećivati i donositi određene odluke na osnovu njih ili postavljati ciljeve. Um koordinira između svih naših aspekata.
Mi smo i esencija.
Srž postojanja. Viši ‘self’, više JA ili Stvoriteljeva Iskra.
Mi smo bića koja se neprestano razvijaju.
Svojom kreativnošću oblikujemo svoj svijet. Život ima smisla i smisao i to saznanje živi u nama, često skriveno. Njega može iznutra istraživati i proučavati samo pojedinac. Esencija životu daje zadatak, poziv koji životu osigurava svrhu.
Mi, ljudska bića, život započinjemo u dodiru sa sveobuhvaćajućom prirodom kao svojim izvornim ‘selfom’. Na zemlju se spuštamo uz tresak. Kad se rodimo, nismo svjesni svog tijela, ne razumijemo svijet koji nas okružuje i ne vladamo nikakvim jezikom.
Osim „jezikom dodira“.
Na našu esenciju već u maternici utječe tjelesni i mentalni svijet majke i to u nefiltriranom obliku. To ne predstavlja problem ukoliko je s makom sve u redu. No, ako je ona depresivna ili truje tečnost nikotinom kojom je dijete okruženo, djetetu neće biti dobro.
Tijekom posljednje faze trudnoće, maternica nas drži u izuzetno ograničenom prostoru iz kojeg nam se čini da nema izlaza. Naš put kroz porođajni kanal vrlo je uzak i izaziva strahovitu bol koja dugo traje. Ako se zaglavimo, to iskustvo se povezuje s očajanjem.
Po rođenju, tijelo je osjetljivo na nove okolnosti, na glad i žeđ, a sloboda pokreta mu je izuzetno ograničena. Ovisimo od roditelja kada su u pitanju sve naše potrebe. Iskustvo rođenja i naše postnatalne potrebe, toliko su nadmoćni da svjesnost o našoj esenciji i njenoj mudrosti, naglo jenjava. Sve više postajemo tijelo i um i zaboravljamo da postojimo i kao esencija. Ipak, naš self čuva svjesnost o našoj esenciji u nekom obliku zajedno s određenim znakom koji najavljuje našu svrhu na ovom svijetu.
Charles T. Tart, američki psiholog koji se bavi istraživanjem prirode svijesti kaže: „ Živimo ovaj život s određenom svrhom, svrhom koja ima veze s učenjem, pogotovo učenjem, kako voljeti”.
Naše tijelo osigurava fokus, stabilnu platformu za učenje, tako da um-esencija, duša, ma kako ju zvali, biva modificirana učenjem i razvojem koje to tijelo omogućuje. No, da bismo mogli razvijati se, potrebno je biti prohodan i otvoren tj. neoštećen raznim introjektima, otiscima koji nas koče, sjećanjima koja nas drže u prošlosti, povredama koje stalno bole i drže nas na istom mjestu, ljudima čiji su postupci ostavili otvorenu ranu koja ne zacjeljuje jer je duboka i koji nam se vraćaju u noćnim morama ali i dnevnim emocionalnim vrtlozima i olujama.
Sva energija nam je na raspolaganju za ostvarenje našeg životnog zadatka, naših najvećih želja i kreacija i to iz polja bezgraničnih mogućnosti.
Važno je uvidjeti da taj put ima svoje zakonitosti da bi se naš život mogao slobodno voziti po njemu i ostvarivati se, oslanjajući se na najsigurnije vozilo, a to je pročišćeno i oslobođeno tijelo.