Piše: Dubravka Mijatović, integrativna psihoterapeutkinja i EMDR praktičar
Ljudi koji imaju neki psihološki poremećaj, izrazito pate. Patnja je tim veća što im je teško opisati što im se događa i zbog toga što često puta nemaju vanjske pokazatelje unutarnjeg horora, obitelj i prijatelji olako gledaju na njihove pozive u pomoć.
Još teža situacija je kad osoba sa određenim psihološkim tegobama sama sebi ne želi priznati da ima poteškoća pa vidimo mnoge ljude da su zatvoreni u svojim sobama, ne kontaktiraju nikoga, ne izlaze nigdje, ne posjećuju nikakva društvena zbivanja, po bolovanjima su često i to sve zbog neizdrživih simptoma u tijelu koja su izazvana i pri samoj pomisli o izlasku ili kontaktu s ljudima.
Sram od svega ovoga je još najrazorniji u njihovim napaćenim bićima, a osjećaj koji je i doveo do jednog takvog stanja je strah. Taj neizdrživi osjećaj koji u svojim najvećim naletima dovodi do serije tjelesnih simptoma da pomislimo da će nas taj strah jednostavno ubiti.
Nakon izvjesnog vremena dolazimo do sljedećeg straha, a to je strah od napadaja straha i tako se sve više uvlačimo u ponor iz kojeg ne vidimo izlaz.
Barem ne vlastitim snagama jer nas je taj strah toliko iscrpio i pojeo bilo koji sigurni, zdravorazumski poriv za normalnim životom.
Kod paničnih poremećaja vlada strah od ludila i strah od smrti. No, važno je znati da nas napadaj straha neće ubiti.
Ukoliko se pitate, zašto je strah tako intenzivan, dat ću vam odgovor: intenzivan je i rekla bih užasavajući jer stiže iz nekog traumatskog iskustva ili niza manjih trauma koje smo nakupili u životu. Trauma, sama po sebi, je iskustvo koje je bilo previše za našu psihu i kao takvo se nije moglo „obraditi“ i ostalo je smrznuto u našem umu i tijelu.
Primjer, traumatično je biti u ratu, u smrtonosnoj prometnoj nezgodi, gledati kako osobu tuku ili pljačkaju, tjelesno i emocionalno zlostavljanje, saznati da morate na operaciju, smrt djeteta, razvod.
Sve ovo su traume sa velikim T, međutim, traumatično može biti, čuti u prolazu da ste neprivlačni, dobiti negativnu ocjenu u školi, biti zanemaren u obitelji, doživjeti neki poraz i sl.što nije nevažno kad govorimo da svi ovi dogadjaji izazivaju reakciju straha, bespomoćnosti i užas, a kad naiđemo na nekog vanjskog aktivatora tj. situaciju koja nas podsjeti na izvornu traumu, a to može biti zvuk ili dodir, ona se podiže u tijelu i dovodi do niza simptoma kao što su zgrčenost solarnog pleksusa(dio trbuha), lupanje srca, nedostatak zraka, gušenje, razne kompulzivne radnje, prisilne misli, odsutnost,uznemirenost, panična potreba za bijegom, panična potreba za nekim svojim sigurnim prostorom u kući ili velika potreba za samoćom.
Zbog traumatskog iskustva razvijemo mnoge strahove, a zbog traume razvijamo i mnoge psihološke poremećaje poput depresije, OKP-a, fobije, nesanicu, paničnog poremećaja, PTSP-a, ovisnosti, poremećaje prehrane itd. Pošto trauma u sebi sadrži mnoge potisnute emocije, s njom imamo posla u razrješenju psiholoških poremećaja.
Znam da mnogi idu psihijatru i dobiju terapiju lijekovima, mnogi idu psihologu na razgovore, neki se sami nose s tim i nekako funkcioniraju. Međutim, jeste li poželjeli jednostavno razriješiti svoj poremećaj, kao da nikad nije postojao, biti opet zdrav i snažan i ne trebati više lijekove?! Ukoliko jeste, imate način!!
Ovdje sada nastupa EMDR, terapija reprocesiranjem kao nova dimenzija psihoterapije.
EMDR – Eye Movement Desensitization and Reprocessing je metoda koju je razvila Francine Shapiro 1991. godine kao terapijsku metodu za rad s psihološkim opterećenjima i traumama. U području posttraumatskih opterećenja EMDR se danas ubraja u metode za koje postoji najveći broj istraživanja u pogledu učinkovitosti na različitim populacijama, i dokazano je jedna od potvrđeno najučinkovitijih metoda za tretman i liječenje poremećaja iz tih područja.
EMDR polazi od toga da unutar zatvorenog fiziološkog sustava informacije bivaju prerađene na odgovarajući način, pri čemu se održava stanje neurološke ravnoteže.
Kod patoloških utjecaja, kao što su npr. intenzivna psihološka opterećenja, neposredno se mijenjaju neuralni elementi i ometa ranije automatski proces prorade informacija. Informacije povezane sa traumatskim iskustvom (afekti, kognicije, oblici ponašanja) bivaju ‘zaleđeni u vremenu’ (‘frozen in time’) i vanjski ili unutarnji podražaji ih uvijek iznova aktiviraju, što kod osobe izaziva uvijek iznova odgovarajuće simptome.
Putem stimulacije EMDR metodom ponovo se aktivira prirodna prorada informacija, što odgovara razrješenju traume i ponovnom uspostavljanju neuralne ravnoteže.
Donosim vam primjere iz svoje psihoterapijske prakse:
Krešo (22 godine, student) – nakon što sam odradio nekoliko seansi EMDR-a, nestala je duboka bol i osjećaj nepripadnosti svojoj obitelji koji su me pratili od puberteta. Zamijenili su je osjećaj sigurnosti i voljenja.
Sandra (35 godina,profesorica)- deset godina sam bespomoćna i u depresiji provela izolirana od svijeta nakon što sam ostala bez majke i svoje prve ljubavi. Kroz EMDR sam vratila snagu i samopouzdanje, vratila se na posao i u kontakte s ljudima.
Miroslava (38 godina, majka)- nakon dugogodišnje neizmjerne patnje sa paničnim poremećajem, pronašla sam EMDR i jednostavno ozdravila.
EMDR daje izvrsne rezultate!