Piše: Akademik, prof. dr. Slavo Kukić
Prvi se čovjek kolektivnog šefa slaže sa sudom o pozitivnoj dinamici svoga kolege. U prilog tome, dakako, nudi i argumente – stupanje na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, program reformi koji se implementira na svim nivoima vlasti, usvojeni mehanizam koordinacije. A sve to bi, k’o biva, trebalo biti dovoljno i za podnošenje zahtjeva za članstvo u Evropskoj uniji do kraja ove godine.
Lijepo je, pa i poticajno ako se već hoće, da ljudi s vrha državne piramide šire optimizam. Istina, u argumentaciji im je koješta upitno – Ivanićevoj posebice. Iako, neke druge informacije ne daju im za pravo. Ovih da se, primjerice, i to od ljudi iz parlamentarne komisije za evropske integracije, moglo čuti kako ni najnovije izviješće Evropske komisije o napretku BiH za 2015. nije med i mlijeko.
Naprotiv, naglašavaju se gotovo isti nedostaci kao i u izvještaju prije toga, i to s obrazloženjem da je vrlo malo ili gotovo ništa učinjeno na izvršavanju zadanih obaveza. Ili još konkretnije, za članstvo u EU od BiH se očekuje značajnija provedba reformi, dogovor o mehanizmu koordinacije, u najnovije vrijeme i pitanje trgovinskog sporazuma s Hrvatskom. A to, opet, znači da nije problem u našoj volji da podnesemo zahtjev za članstvo u EU, jer ona nije upitna, nego u tome koliko sve to, ako zahtjev neće biti prihvaćen, ima smisla.
S druge strane, za razliku od onoga čime nas dvojac s državnoga vrha ohrabruje, stvarnost bosanska i hercegovačka nudi masu deprimirajućih informacija – koje izazivaju dojam kako se budućnost želi hvatati mitomanskom zagledanošću u prošlost. I ne samo to – za ponešto od toga je, pošteno govoreći, zaslužan i dvojac o kojemu je riječ.
Predsjednik manjeg bh. entiteta, primjerice, ne odustaje od logike ucjena. Ili će biti kako kaže ili će, u protivnom, njegov odgovor biti nastavak referendumskog juriša na ustavni poredak zemlje. U tome ga ne zaustavljaju ni ozbiljna upozorenja izvana.
Zaustavile ga, primjerice, barem za sada, nisu prijetnje iz Njemačke i Velike Britanije – da će se, ne odustane li od priprema referenduma, i njegova provođenja dakako, i Dodik i „još trideset visokih funkcionara RS i njemu bliskih tajkuna naći na crnoj listi“ ovih zemalja, da će im biti blokirana imovina, a Republika Srpska bi mogla iskusiti udar najtežih sankcija.
Da, međutim, vožd nastavlja po svome potvrđuje i najnovije zasjedanje Narodne skupštine RS-a – koje je, da ne mudrujemo, sazvano kako bi se „ugursuze“, koji odbijaju izvršavati njegove naloge, na to prisililo. U prilog tome, uostalom, govore i dva zaključka voždove skupštinske većine – prvi, kojim se izabrane i imenovane osobe iz RS-a u institucijama BiH obvezuje da „prije usvajanja odluka i zakonskih rješenja obvezno zatraže mišljenje nadležnih odbora Narodne skupštine“ i drugi, kojim se entitetsku vladu obvezuje da “u roku, ne dužem od 90 dana, dostavi prijedlog izmjena i dopuna Kaznenog zakona RS kojima bi bila utvrđena odgovornost za neovlašteni prijenos nadležnosti s RS na nivo BiH“.
Zaludu i sve kritike nakon Narodne skupštine. Zaludu, recimo, upozorenje američke ambasadorice kako su skupštinski zaključci nedemokratski i smetnja da izabrani zvaničnici mogu raditi posao za koji su i izabrani, onako kako se radi u svim demokratskim zemljama – i da odgovaraju samo organima prema kojima imaju obvezu prema ustavu i zakonu, ne i prema onima koje im, iz bilo kojih pobuda, pokušavaju nametnuti različiti politički moćnici.
Zaludu, potom, mišljenje skupštinske oporbe kako zaključci vladajućih ozakonjuju politički progon njezinih neistomišljenika i pozivaju na institucionalni linč – ali i poruka da će na prijetnje režima odgovoriti pokretanjem izvanparlamentarne borbe, pa i različitim oblicima javnih okupljanja. Naprotiv, dojam je da ta vrsta političkog zaoštravanja Dodiku odgovara – i da je, kako bi odložio definitivan politički poraz, spreman i na radikalizaciju totalitarnog načina odlučivanja, pa, ako nema druge, i izazivanje građanskog rata.
Antidemokratska se, i anticivilizacijska čuda, ruku na srce – i to ne specijalno manja od onih o kojima prozborismo – događaju i u drugom dijelu ove zemlje, Federaciji BiH. Nakon Zakona o radu, za koji su, istina, imali potporu izvana, parlamentarna je većina išla još jedan korak – da nameće Zakon o državnoj službi za kojeg potporu nema ni u BiH ni u svijetu. Reagirala je, primjerice, Evropska komisija upozorenjem da takav zakon prijeti ugrožavanjem integriteta, pouzdanosti i političke neutralnosti državne službe u Federaciji. Tom se mišljenju, potom, pridružio i ured visokog predstavnika.
Reagirala je, dakako, i parlamentarna oporba. Razlog – zakon će, bude li usvojen u predloženoj formi, dovesti do potpune privatizacije državne službe i javne uprave jer će, među inim, kod prijema u državnu službu presudna biti stranačka i politička pripadnost, a ne kompetencija i vještine neophodne za određenu poziciju. A to, drugim riječima, znači da su i priče vlasti o reformskoj agendi, zapravo, najklasičnija obmana javnosti – jer, one se koriste kao neka vrsta „smokvina lista“ kojim se prikrivaju stvarne namjere vlade, i parlamentarne većine koja je podržava dakako.
Glas je, na koncu, digao civilni sektor s obrazloženjem da predloženim zakonom politika želi u potpunosti ovladati institucijama Federacije – da se time na najočitiji način urušavaju osnovni principi moderne administracije, a od državne službe pravi „sajam političkog zapošljavanja“.
Uostalom, što civilni sektor, a i najveći dio građana ovog dijela zemlje misli o vladinu Zakonu o državnoj službi, možda najslikovitije svjedoči sadržaj jedne od meil poruka, kakvih ovih dana dobih na desetine. Ova ‘reformska agenda’, stoji u poruci, „došla je k’o kec na desetku lopovčinama. Što god da sada urade pravdaju ‘reformskom agendom’. Zakon o radu, Zakon o državnim službenicima…, pitam se samo jesu li kumovi, kume i zetovi dio reformske agende? Čini mi se da jesu jer ih je u zadnjih pola godine zaposleno stotinjak.
Da, i ljubavnice su dio evropskog paketa reformi – jer, i one su neizostavne“.
Navodim ovu poruku jer pogađa suštinu, jer je „gola“ istina. Reformska se agenda doista koristi kao paravan za totalnu privatizaciju političke sfere – i za najvulgarnije zloupotrebe dakako. Nažalost, dojam je kako to, za razliku od nevladina sektora i dobrog dijela građana, neke druge ne uzbuđuje – intelektualnu kastu primjerice, onaj njezin dio na čije se reakcije u sličnim situacijama javnost u prošlosti navikla posebice.
U prilog tome govori i jedna od nedavnih televizijskih rasprava – u kojoj sudjelovaše sve „intelektualni bardovi“. I koji, gotovo da sve to opravdavaju. Dobro je da SDA i SBB konačno formiraše većinu – gotovo da je to spas za ovu zemlju. Jer, eto, važno je da konačno imamo vlast. A to što više liči na plemensku nego na evropsku?
Ma, zaboravi. A to što bi, takva kakva jeste, mogla biti u funkciji vraćanja u neka, za normalan svijet neprihvatljiva vremena? Ma, zaboravi.
Ako se ovakav obrat događa nadetničkom intelektualnomu soju ove zemlje, nije dobro. Jer, to znači da su nacionalisti definitivno pobijedili. Da su, drugim riječima, vlastite vrijednosne obrasce uspjeli nametnuti i onima koji se godinama prikazuju pobornicima univerzalnih vrijednosti – i protivnicima nacionalističke uskogrudnosti u isti mah. Nije dobro, ponavljam. Jer, to znači da je otpor nacionalističkoj zaslijepljenosti sve tanji – a Bosna i Hercegovina sve dublje u mitomanskoj prošlosti. I u vrijednostima za koje se u civiliziranu svijetu redovito završava s onu stranu brave.