Piše: Martina Mlinarević Sopta/Facebook
Ma kako jako da stiskaš, kao pticu koju želiš sakriti od hladnoće. Velike i drage ljude ne možeš sačuvati u galonima za zimu. Ćaću ne možeš spresovati u herbarij i mirisati ga kad te život udavi smradom. Roditelji nisu besmrtni, iako se možeš zakleti da čuvaju plašt Supermena pod krevetom. Za sva tvoja sranja. Kad god zatreba.
On me je naučio da se budim u pola sedam čak iako nigdje ne moram ići. “Da nam ne prođe život!” Usadio mi savršen osjećaj za nekašnjenje, radi čega pizde svi meni bliski ljudi kojima satnica ne znači puno. Radio je ko konj, mrzio bilo kakvo isticanje, laktanje ili šefovanje. Prijatelji s prvog posla, njegovi su prijatelji i danas. Ekipa kršnih i nepokolebljivih. Uvijek povučen, tih sa svojom smjenom, pošteno odrađenim poslom i žuljevima.
Može li se dobiti tim načinom išta u ovom poretku kapitalističkih goniča robova i kriminalnih tajkuna? Moš mislit. Kao i tvoj stari, dragi moj čitatelju. Mogu eventualno dobiti bore ispod oka i ožiljke od povrede na radu. Dobiti razvlačenje od prvog do prvog, kad bi i utrobu rastegnuli, samo da ti ili ja nikad ne bismo osjetili da nam bilo šta fali.
Takvi nemaju nekoliko bijesnih bolida ili luksuzne vikendice. Nisu ih stigli zaraditi jer su godinama rintali za one što danas besposlena jaja hlade po istima. Takvi nikad nisu imali velikih snova.
Osim nekog malog golfića kojim će se moći dobaciti do mora bez trokiranja. To je njima sreća. Mogućnost da djeci kupe sladoled i u oči im usele to beskrajno plavetnilo. Bar na jedan dan.
Kad se rasuo prijeratni gigant u kojem je ostavio pola vijeka, bio je neopisivo sretan što je poslije rata došao u firmu kojom su upravljali stranci. Jer scena nečeg tako velikog što su idiotizmom i lopovlukom rasturili naši ljudi, ostavila je silnu rupu negdje posred grudi. Rupa je izgradila današnjeg cinika koji nikad više neće vjerovati nijednoj kurvi politici, nego samo svojim rukama.
Zato je uvijek šizio dok je pratio s kakvim se hablećinama uplićem u politički fajt. Šizio, a bio svjestan da je upravo on u mene ugradio ciglu po ciglu vječnog nemirenja. Prostodušni tihaljski div naučio nas je prijateljstvu, pokazao koliko se voli ljubav, kako se poštuje čovjek, ukazuje na nepravdu dok god glasa imaš, kako se odnosi prema zemlji i nebu čijih si korijen i dio…i sve te danas golemo nepopularne patetike.
Fala ti što si bio takav, šta god moderni kuleri mislili o tome. Što si na svojim koljenima lijepio toplinom svako naše slomljeno srce, punio nam termofor vodom kad su boljele menstruacije, pričao s nama o svemu i ljubio nas puno naočigled patrijarhalnog univerzuma đe su takvi redom papci. Ponosna sam što si moj papak.
Shvatiš da stariš onda kad ti tata ode u mirovinu. Prepadneš se vremena koje juri dok gledaš kako su divu u njemu već oslabile komande. U tvoj svijet naveliko ulaze pojmovi poput srčanog ili moždanog udara. Guglaš ih i brineš se za njega kao da je dijete. I dok će možda kasnije vremenom skroz pobjeđen i postati tvoje dijete, star i nemoćan; nećeš moći, o ne, nikako nećeš moći, a da ne mršneš život u tri pičke materine. Onda kad zorno shvatiš da se poštenjem samo dobije govno. I ništa više od toga.
Moj otac otišao je u mirovinu bez ijednog bolovanja. Neki dan je po prvi put bio pravo bolestan, završivši i u bolnici. Momenti u kojima se strah mjeri neviđenim lupanjem srca, ehom poludjele centrifuge neke ostarjele veš mašine. Čuvaj ga bolan Bože. Đe smo mi bez njega? Raskriveni šator kroz koji tuče promaja i led. Sutra mu je rođendan. Lavovski, nego kako. Voljela bih da imam iglu i konac kojim mogu zakrpiti iskidani svijet iznad njegovih očiju. Iznad svih takvih ćaća. Skrojenih za neko bolje i pravednije vrijeme.
Da mu mogu dati svijet po mjeri čovjeka. Čovjeka koji je živio i radio da njemu i svima oko njega bude lijepo. Koji je tu lijepost zaslužio. Voljela bih da mu je lijepo uvijek. I da ga ne boli. Voljela bih i da ga manje sekiram. Dobro, to je već nemoguće.
On bi naravno volio da ga „pomanje stavljam na te Fejzbuke“, okanim se ćorava posla i naučim kuhati. I ja bih Loto, pa nema.