Piše: Dalibor Milas/dalibormilas.com
Kada braća Židovi slave Pashu, govore o najveličanstvenijim događajima svoje povijesti koji su se dogodili tijekom bijega iz Egipta. Za njih je to bilo iskustvo izlaska iz ropstva u slobodu, iskustvo kolektivnog uskrsnuća. No, okus te večeri je slatko-gorak. Jedan od najsvečanijih dijelova pashalne liturgije je “Pjesma mora” (Izl 15) koja se pjeva po specifičnoj melodiji.
U toj se pjesmi Židovi prisjećaju smrti Egipćana čiju je vojsku i konje potopilo more. Jedan od najcitiranijih dijelova Talmuda dotiče se upravo ovog biblijskog mjesta: priča kaže da su anđeli, nakon što su Izraelci uspješno prešli preko Crvenog mora, veselo zapjevali i slavili.
No, Bog ih je ukorio i rekao: „Stvorenja mojih ruku se guše u moru, a vi preda me dolazite s pjesmom?“ Postoji još jedan zanimljiv segment židovskog slavlja Pashe: kada se tijekom Pashalne večeri recitira Deset egipatskih zala (uključujući i smrt nevine egipatske djece), iz slavljeničke čaše se svaki put izvadi nekoliko kapi vina. Židovi smatraju da radost slavlja ne može biti potpuna zbog patnji koje su drugi morali pretrpjeti.
Ova priča ne opravdava tlačitelja nego jasno govori da je biblijski Bog onaj koji je uvijek na strani slobode te da se naša ropstva javljaju u raznim oblicima. Međutim, ova priča nas također uči da nas naša trijumfalistička radost može učiniti slijepima za prošla i buduća zla koja smo počinili i koja ćemo počiniti; slijepima za nevidljive patnje i rane koje prate naša slavlja i lakomisleno podizanje čaše. I tako nesvjesno, kao pobjednici, ponovno kujemo lance ropstva.
U Velikom tjednu, kada se kršćani prisjećaju svih Isusovih boli i patnje, smrti i uskrsnuća, prisjećamo se zapravo samo njegove boli, u kojoj je doista bio usamljen i koju je proizvela velika koncentracija političko-nacionalne zanesenosti njegove subraće i sunarodnjaka koji su bili uvjereni da istupaju “u ime Boga” te u smrti jednog nevinog čovjeka nisu vidjeli ništa sporno.
Pomno sam pratio sve što se događalo u posljednje vrijeme u Hrvatskoj. Galama i vika samodopadnih, oholih i licemjernih katoličkih puritanaca koji misle da su upravo oni stvarali društvo i državu bila je zaglušujuća. Koliko si god razjarena svjetina umišljala da stoji na „pravoj“ strani, ja u njoj nisam mogao vidjeti osuđenog Isusa nego tek oslobođenog Barabu. Dobro je što će sve ovo proći, jer uvijek sve prođe.
Ali žalosno je da Crkva ni tada neće shvatiti da je po ne znam koji put zauzela pogrešnu stranu. Žalosno je da se dubina našeg unutarnjeg otpora na sustavno ideologiziranje životne svakodnevice slama na razini kompromisa te da naši kriteriji uzmiču pred pragmatičnim interesima plitkih džepova i umova. Fascinira me zapravo lakoća manipuliranja jednim kolektivom koji se zatim pretvara u krvožednu rulju. Razmišljanja ni u tragovima, samo pjena na ustima.
Takvi su spaljivali vještice, porobljavali crnce, degradirali žene i zatvarali neistomišljenike. To je taj mentalni sklop. I, da stvar bude tragičnija, cijelo su vrijeme uvjereni u vlastitu pravednost.
Iz mora žalosnih primjera izvući ću samo jedan: predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, nadbiskup Želimir Puljić je izjavio da treba slušati biskupe i da se svi oni koji prihvaćaju IK sami isključuju iz Crkve. Meni ne predstavljaju strašan problem ni seksualni ni financijski skandali, jer ljudi smo, a ljudi padaju i griješe. Ono što me šokira je tzv. umišljena pravednost koja bahato i samouvjereno istupa u Božje ime i već ovdje na zemlji olako dijeli specijalne rezervacije za najbolja mjesta u paklu ili pak otpusna pisma iz Katoličke crkve.
Iskreni vjernik će lako shvatiti svoj propust i pad i pokušati popraviti počinjenu štetu, ali bahati i „umišljeni pravednik“, koji je uvjeren u ispravnost svega što čini i govori, neće. Dojma sam da težeg grijeha od toga i nema.
Kao tinejdžer mislio sam da sam dokučio „puninu istine“, no onda mi se dogodio život i shvatio sam da nisam ni mislio, a kamoli nešto „dokučio“. Što smo uvjereniji u vlastitu pravednost i posjedovanje „istine“, to je veća mogućnost da smo tisućama svjetlosnih milja udaljeni od merituma. Uvjerenost u vlastitu dobrotu čini nas bahatima, a iz bahatosti se lako rađaju bezobzirnost, površnost i zloća. Treba se čuvati onih koji retorikom straha, zavjere i “lažnih vijesti” žele sačuvati kršćanstvo. Takvi nisu ni svjesni da ga upravo oni uništavaju. Jer razumijevanje i življenje Božje riječi puno je ozbiljniji zadatak od citiranja Biblije po društvenim mrežama.
Iako sam pišući ovu kolumnu mislio na koncu napisati kako bi najbolje bilo ove godine odgoditi Uskrs, jer ga nismo zaslužili, u ovih desetak minuta promijenio sam mišljenje.
Uskrs se događa upravo tamo gdje smrt, strahovi, mržnje, gadosti i podijeljenosti ne mogu ugušiti onu treptavu nadu o kojoj egzistencijalno ovise svi naši apsurdi, očaji, beznađa i neizvjesnosti.
I zato nam Uskrs ili uskrsnuće života nikad nije bilo potrebnije.
Tekst je prvotno objavljen u tjedniku Express (30.03.2018.).