foto: (fra Ivo ispred HKC Wollongong – Australija 2008)
Piše: Kristina Spajić-Perić/Republikainfo.com
U susret 26. obljetnici zaustavljanja tenkova u Pologu – 7. svibnja 1991. – 7.svibnja 2017. razgovarali smo s fra Ivom Tadićem, fratrom porijeklom iz Rame na službi u Australiji koji je bio vozač zapovjednika tenkovskog bataljuna zaustavljenog u Pologu. Malo ljudi zna da je vozilom JNA, koje je zaustavljeno u Pologu upravljao 19-godišnji bogoslov, a ročnik JNA.
U lipnju je obukao habit, a u rujnu otišao u vojsku. Tadića smo kontaktirali u dalekoj Australiji. Rado se župnik u Wollongongu odazvao našem pozivu i prisjetio svibnja 1991. u Pologu. Večer prije polaska na Polog u vojarni u Mostaru se oglasila uzbuna.
Oglasila se uzbuna
„Mislili smo isprva da je to neka obična provjera. Oficiri su se okupili. Krenuo sam u hangar po svoje vozilo i ono je izvezeno tada nakon mnogo godina. To vozilo bilo je predviđeno za ratna djelovanja i nije korišteno, tek bi ga s vremena na vrijeme provozali. Bili smo u pripravnosti, a nitko nije znao gdje se ide. Sve je trajalo do sitnih noćnih sati. Kiša je padala, a vojnici bili mokri. Negdje oko tri sata u noći vratili smo se u svoje prostorije“, priča fra Ivo.
Ističe da su se vojarnom munjevito širile dezinformacije oko toga zbog čega je oglašena uzbuna, te se, kako kaže pričalo i da su oko Čitluka neki četnici. Nitko zapravo točno nije znao što se događa.
Rano ujutro, negdje oko 6 sati vozila su se postrojila i izašli su iz vojarne, te prošli kroz grad.
„Bilo je dosta svijeta na ulici. Kada smo došli na raskrsnicu iznad Katedrale i skrenuli prema Širokom Brijegu shvatili smo da idemo u Zapadnu Hercegovinu. Krenuli su mi suze na oči. Pomislio sam da nećemo daleko i tako je i bilo“, ističe Tadić. Kako je upravljao vozilom zapovjednika mogao je putem radio veze slušati razgovore nadređenih, a jasno je čuo da tadašnji zapovjednik vojarne u Mostaru Milojko Pantelić dobiva naredbu generala Veljka Kadijevića da probije barikadu, da nastave voziti.
„Više je puta ponovljeno da se barikade ruše, da se blokada probija. Objašnjavao je Pantelić da je barikada stavljena uzduž, a ne poprijeko, da su u njoj autobusi, kamioni, narod…Premda se činilo da se oglušio o naređenje, on je zapravo postupio razborito“, smatra fra Ivo.
Vrh JNA poslao je i helikoptere da vide je li blokada uistinu dugačka koliko govori Pantelić, a nakon toga su uslijedila tri dana čekanja. Mladi svećenik je bio s pogrešne strane kolone, srce mu je bilo uz njegov narod. Prisjeća se trenutka kada su došle majke koje su imale djecu u koloni, pjevale „Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata“, te dijelile hranu.
„Pjevao sam s njima, na što su mi se one smiješile. Nitko zapravo nije bio svjestan što se događa. Falio je samo jedan metak, da bude krvoproliće“, nastavlja dalje fra Ivo. Nakon tri dana vojska je nastavila za Kupres, po informacijama koje su dobila od nadređenih išli su na vojnu vježbu na Kupreško polje. Međutim, fra Ivo je znao da se ne radi o tome, jer uz sebe nose bojevo streljivo.
Kad su prolazili kroz hercegovačke gradove Ivo je blicao i mahao narodu, zbog čega su ga prozvali ustašom. Na Kupresu je te godine bilo jako hladno. Svibanj, a snijeg. Fra Ivo se uspio nekako snalaziti u borbi sa hladnoćom, a vojska se smrzavala. Tu su ostali do rujna, odakle su krenuli prema Kninu, svi osim onih što su se domogli domova.
Skinuo se prije Knina
Ivo je ishodio potvrdu da mora na prijemni, te s „skinuo“ iz vojske. Sjeća se fra Ivo da je jednom kolegi iz Beograda stiglo pismo roditelja – ‘to je naša vojska, ali idi kući’, nakon čega im je sve bilo jasno.
Jedan musliman je pak po želji roditelja ostao i prvi poginuo kad su stigli u Knin. Kaže da je bio dobar momak, i to mu se urezalo u sjećanje… Dvadeset godina nakon zbivanja na Pologu fra Ivo je bio na Pologu, te uz župnika don Jakova Renića govorio i svetu misu.
Susreo je tada i neke vojnike s kojima je zajedno služio, a sudjelovao i u snimanju filma o događanjima na Pologu: „3 dana“. Od toga je prošlo još 6 godina, te se u nedjelju obilježava 26 godina od zaustavljanja tenkova u Pologu.