Piše: Dragan Markovina/Telegram.hr
I to iz sasvim razumljivih razloga. Prvi od njih je što se ne može iz ničega stvoriti nešto. Alkemičari su to pokušavali tijekom čitavog srednjeg vijeka, ali nije uspjelo. Stoga je nevjerovatna iluzija organizatora da se može stvoriti masovni pokret na neviđeno, bez ozbiljne organizacije i pripreme, tek uz poziv praktično anonimnih ljudi na Facebooku.
Nešto slično pokušalo se već desetine puta i svaki put je završilo isto. Hrvatsko društvo je, k tome, naviknuto na silna politička razočaranja, posve apatično, zbog čega neovisno o potpunoj razočaranosti u državu i javne institucije, uglavnom više ne vjeruje da se išta bitno može promijeniti. Uostalom, samo u posljednja dva izborna ciklusa, pojavili su se kao relevantni faktori i Most i Živi zid, sa sličnom vrstom antisistemskih poruka, pa opet od svega toga nije bilo ništa. Štoviše, situacija je čak i gora.
Mi nemamo naviku prosvjedovanja
Treća bitna stvar kada govorimo o mogućnostima masovnih prosvjeda u Hrvatskoj je činjenica da, za razliku od Francuske, kojoj je čitava moderna društvena povijest sazdana od kulture prosvjeda, kod nas posve suprotno. Ljudi doista nemaju naviku prosvjedovati, posebno ne zbog socijalnih razloga ili zbog nezadovoljstva političkim elitama. Nema nikakve šanse da se to može promijeniti preko noći. Kad pak dođemo do sadržaja prosvjeda, odnosno do isporučenih zahtjeva, suočit ćemo se s najvećim problemom. U moru društvenih i političkih zabluda koje aktivno kolaju hrvatskim društvom, najpogubnije je uvjerenje da živimo u besklasnom društvu u kojem postoji nekakav jedinstveni narod na jednoj strani, dok su političke elite na drugoj. To naprosto nije točno.
U našem društvu, uz političke elite, imamo i čitav niz građana koji izravno žive od politike, a čine ih nekoliko stotina tisuća ljudi. Potom imamo Katoličku crkvu, sa svim svojim organizacijama, koja je također dio sistema i u njemu se savršeno osjeća. Uz njih imamo i čitav niz profesionalnih udruga koje uživaju privilegirani status. Potom imamo nacionalne manjine sa svojim problemima, koje se umnogome opravdano osjećaju isključene iz društva, što je posebno slučaj sa Srbima. Vrlo brojna skupina su i mali i srednji poduzetnici koji žive od vlastitih firmi, mnogi od njih u turizmu i na koncu imamo nezaposlene i one koji žive na rubu siromaštva. Da uz sve to ne zaboravimo ozbiljnu društvenu podijeljenost po pitanjima civilizacijskih vrijednosti.
Kome se konkretno obraćaju?
Drugim riječima, kad bismo čak bili potpuno blagonakloni prema populističkom rječniku onih koji se pozivaju na narod i izdaju se za njegove eksluzivne predstavnike, što primjerice svo vrijeme rade i HDZ i Katolička crkva i klerikalni pokreti, i dalje ne bismo dobili odgovor na pitanje kome se konkretno obraćaju sa spomenutim zahtjevima, koji se svode na beskompromisni obračun s korupcijom, reformu pravosuđa, novi ovršni zakon i zakon o podrijetlu imovine?
Na ovo pitanje odgovor sasvim sigurno ne znaju ni organizatori. Na koncu, jednaku vrstu naivnosti koju su iskazali u samom pretencioznom pozivu, iskazuju i u zahtjevima. Jer iza proklamirane apolitičnosti i ovoga što se zahtjeva može se kriti samo duboko nerazumijevanje toga kako sustav i društvo funkcioniraju. Sve kad bi se naime uspjelo postići to da se vrati povjerenje u javne i državne institucije, a posebno u pravosuđe, to i dalje ne znači da bi ova zemlja bila u dobrom stanju.
Ona, naime, funkcionira točno onako kako je zamišljena od strane HDZ-a. A do tog funkcioniranja je došlo zato što se radi o politici koja je dobila i dobija značajnu podršku na izborima. Očekivati da će se bez ulaska u politički prostor i s maglovitim zahtjevima za pravdom sustav iz temelja promijeniti je besmisleno. Jedini način da se sustav promijeni jeste u tome da se ponudi alternativa i da ona dobije podršku. To pak zahtijeva program, političku organizaciju, ljude koji ga prezentiraju i značajno povjerenje građana na izborima.